Crteži / Jelena Kovre

Ovom izložbom Gradski muzej Nova Gradiška nastavlja davno započeti program u kojem se novogradiškoj publici predstavljaju mladi autori sa završenim formalnim obrazovanjem na nekoj od likovnih akademija. Na današnji ubrzani trend življenja, napredovanja i natjecanja očito nije ostala imuna ni populacija mladih umjetnika. Povučena trendovskom lavinom, još se u ranim studentskim godinama nastoji nametnuti u raznim prostorima (galerijama) izvan svojih obrazovnih institucija, tj. završnih izložbi koje se u njima održavaju na kraju svake akademske godine.

Činjenica da je Jelena Kovre diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2012. i da joj je ovo prva samostalna izložba dovoljno govori o tome da ona očito ne prati gore spomenute trendove. Odabir da se kroz seriju crteža predstavi na svojoj prvoj samostalnoj izložbi valja promišljati i sagledati iz nekoliko kutova. Crtež je medij u kojem je satkano svojevrsno počelo vizualnog izražavanja ljudskog roda. Dovoljno je prisjetiti se prapovijesnih špiljskih crteža, ali i dječjeg crteža.

U svim tim (linijskim) tragovima krije se više od samog svjedočenja postojanja nekog bića u određenom prostoru i vremenu. Koliko ćemo slojeva crteža prepoznati ovisi o tome kako se prema njemu ponašamo, koliko ga gajimo i kojom sviješću promatramo. Uobičajeno je da se crtež kod kritičara, publike i samih umjetnika uglavnom, ne i isključivo, tretira kao početna faza na putu k ostvarenju velikih djela, te ga se zbog toga na neki način zanemaruje. S druge strane, kada pomnije pogledamo građu jednog crteža, tada se u tom linijskom tragu ogledaju interesi, karakterne crte i stanja raspoloženja (strahovi, razigranosti, strepnje...) osobe koja ih je stavila nama pred oči.

U Jeleninim radovima nije teško iščitati prisutnu ustrajnost, minuciozan rad i strpljivost svojstvenu grafičarima, što ona i je po vokaciji. Na prvi pogled svima će zapeti za oko prepoznatljivost motiva (flora i fauna), ali i odmak od konkretnog ka nekim nadrealnim i apstraktnim tvorevinama. Skretanjem od konkretnog k apstraktnom, Jelena kao da želi odvući promatrača (a možda i sebe) od njegova prvog, shematskog pogleda i kroz neke druge poglede ukazati na poznato pitanje i dilemu: je li bitnije što je nacrtano ili kako je nacrtano? Smatram da je i što i kako jednako bitno jer se u svemu kriju poruke koje su važne za ukupno sagledavanje i razumijevanje lika i djela. Možda će zvučati paradoksalno, čak i kontradiktorno, što se prepoznatljivi motivi životinja, uz koje vezujemo pojmove kao što su, primjerice, sloboda, snaga, nepredvidivost ili razuzdanost grade s već spomenutom strpljivošću, pribranošću i kontrolom.

Ta dualnost može (ali ne mora) biti samo iskaz autoričina stanja i promišljanja o pravcu u kojem valja krenuti. Jednako tako treba spomenuti i onu produhovljenu dimenziju, meditativnost pa i terapijski učinak što proizlaze iz strpljivog građenja crteža koji uistinu mogu sami sebi biti dovoljni, ali i poslužiti kao odskočna daska za daljnje korake u likovnom umjetničkom izražavanju. Crvena boja na pojedinim izloženim crtežima svojevrsno je upozorenje iz kojeg je moguće nazrijeti pravac daljnjih kretanja u bespućima likovnih izražavanja. Tvrdnju da „u početku bijaše riječ“ promijenit ću i reći da u početku bijaše crtež i takvu ostaviti na promišljanje svakom pojedincu. Vjerujem da će u Jeleninom slučaju crtež, koji ima u sebi, biti dovoljan zalog za buduću nadogradnju o kojoj ćemo još pisati i govoriti.