Izložba Nine Iris Bešlić u Splitu

Na svojoj trinaestoj samostalnoj izložbi Nina Iris Bešlić predstavlja dva rada: već izlagani Cross dissolve – Transparentni prostori II i Cross dissolve II – Pretapanja osmišljen upravo za prostor Salona Galić.  Riječ je o složenom umjetničkom  konceptu koji zaslužuje podrobniju analizu, ali ću za potrebe kataloga samo skicirati neke aspekte kojima se autorica bavi te na koje načine se oni preklapaju u suvremenom društvu.

I.  Pogled
Prema psihoanalitičaru Jacques Lacanu onog trenutka kada subjekt shvati da ga/ju se može promatrati kao objekt ulazi u stanje tjeskobe jer gubi određeni stupanj autonomije. To je usko vezano za njegovu teoriju stadija zrcala kada dijete pri susretu s ogledalom shvaća da ima vanjski izgled.
Dok u engleskom jeziku za pogled postoji čitavi niz izraza (view, glance, sight, gaze…), u hrvatskom se za sve te nijanse koristi samo jedna riječ. Tako pogled može biti upravljenost očiju na koga ili što; izraz očiju kao odraz duševnog stanja; način prosuđivanja; mjesto odakle se gleda; ono što se otkriva oku, prizor; način gledanja na što, mišljenje, shvaćanje, nazor, uvjerenje.


Ako pak govorimo o vizualnoj kulturi, onda je najčešći engleski ekvivalent koji označava pogled „gaze“. Riječ je o konceptu koji se najviše povezuje s Michel Foucaultom i spomenutim Lacanom koje je na teoriju filma primijenila Laura Mulvey u eseju „Vizualni užitak i narativni film“. Prema njenom tumačenju „postoje tri pogleda u kinematografiji: pogled kamere, pogled publike i pogled protagonista…ova kompleksna interakcija pogleda je specifična za film.“ Slična interakcija pogleda događa se i unutar Nininih kutija.

Danas, živeći u društvu nadzora i nadzornih kamera u kojem je javni prostor nešto što izumire i nestaje, problematika pogleda i gledanja poprima potpuno druga značenja. Apsurdno, svaki pogled je ideološki, osim pogleda nadzorne kamere koja kirurški hladno i potpuno objektivno bilježi ono što je u njenom polju.

II.  Javno/ privatno
Jurgen Habernasov model „javnosti“ je utemeljen na ideji da postoje jasno razdvojene javne i privatne sfere, što je pak zasnovano na tradicionalnim poimanjima roda i rase, dakle na isključivanju. U stvarnosti, postoje mnoge javnosti koje se preklapaju i postoje istovremeno: javnost radničke klase, religiozna javnost, feministička javnost, nacionalistička javnost...Danas, više nego ikad, pojmovi javnog i privatnog su gotovo nerazdvojivi budući da politika kasnog kapitalizma namjerno briše granice kako bi izvukla vlastiti interes, a privatne osobe pretvorila u konzumente i političke poslušnike. Kako nestaje javni prostor, tako polako blijedi i ideja privatnosti u dobu elektronske, virtualne stvarnosti.
 
III. Fotografija
Fotografija koju umjetnica koristi, pogotovo fotografije prijatelja i članova obitelji, je najbliže onome što se zove „snapshooting“. Riječ je fotografiji koju mase koriste kao sredstvo bilježenja privatnih ritualnih trenutaka, a takva je fotografija utkana u najintimnije društvene odnose – obitelj, slobodno vrijeme, privatne uspomene, osobnu taštinu (Don Slater). Riječ je o vrsti fotografije koja je konzumeristička i fetišistička pa nije čudno da su centralni motivi obitelj i slobodno vrijeme, i inače glavne mete konzumerističkog kapitalizma. Takav je život i fotografija koja ga bilježi konvencionalan, pasivan i bezopasan.

Čini se da Nina složenom optičkom igrom pokušava produbiti i učiniti višeslojnom takvu ideju i izbjeći zamke slika/simulakruma koje nas okružuju. Nasuprot njihovoj hiperrealnosti (prikazuju stvarnost stvarniju od nje same), Nina stvara halucinatorne, bezobrisne, fluidne scene koje se odmiču od stvarnosti kakvu percipiramo trijeznog uma. Za razliku od simulakruma, Ninin rad je topao i inkluzivan. Anita Kojundžić-Smolčić