U Galeriji sv. Toma, Zavičajni muzeja grada Rovinja, u petak, 23. rujna, u 18 sati, otvara se samostalna izložba fotografija 'Živost' Lorne Kijurko. Izložba će biti otvorena do 7. listopada.
vrijeme: 23.09.2016.
mjesto: Rovinj; Galerija sv. Toma
Lorna Kijurko u svojim fotografijama koristi simboličke i ekspresionističke motive. Osnovu čine minimalističke apstraktne kompozicije dok su fotografirani motivi naga ljudska tijela. Tijela u svojevrsnom grču između namještene poze i slučajnog pokreta. Idealizirani "aktovi" mladih ljudi, gotovo kao da su naslikani u radionici nekog baroknog slikara, ali isto tako podsjećaju i na fotografije koje su nastajale u drugoj polovici XIX. stoljeća, vrijeme kada je fotografija počela polagati pravo na svoju umjetničku vrijednost.
Zvuči paradoksalno, gotovo odmah po stvaranju stroja za slikanje, fotografi su tražili svoje mjesto na umjetničkom tronu, za djela koje stvara stroj. Danas je taj paradoks još izraženiji s obzirom na to da se fotograf ne mora previše truditi kako bi napravio savršeno tehnički ispravnu fotografiju. Kod suvremenih strojeva za izradu "slika" automatizacija je dostigla takvo savršenstvo da je u pravilu dovoljno pritisnuti gumb. Kod prvih fotografa motivi su bili namješteni po uzoru na umjetničke slike starih majstora. Prvenstveno zato što je bilo teško dobiti zadovoljavajući snimak bez namještene i ukočene poze. A kada se već namješta, onda neka bude prema umjetničkim uzorima koji vise na zidovima muzeja i pinakoteka.
Nekim fotografima takva je praksa draga kako od začetka fotografije pa sve do naših dana. Suština njihova izazova je strojnom slikom postići onakvu prirodnost i živost kakvoj se dive na umjetničkim slikama iz prošlosti. Prvenstveno naravno, prirodnosti i živosti ljudskog tijela. Taj je izazov toliko snažan da je u njihovim fotografijama Barthesov "punktum" unaprijed određen. Namješteno ili polu namješteno ljudsko tijelo želi biti taj "punktum", iako priroda fotografije, njena esencija, to svaki put ne dopušta. Entropija fotografije tako izmiče "punktum" prema neočekivanim i slučajnim detaljima. Detalji koji namještenu, umjetnu pozu pretvaraju u stvarnu živu sliku uspijeva li pri tom fotograf prepoznati "punktum"!
Na prvi pogled, Lornine fotografije nemaju mnogo sličnosti s već spomenutim fotografijama iz prošlosti. Tek pomnijom analizom sličnost se nazire, a uvjetovana je onim istim izazovom kojim se želi postići prikaz žive, prirodne i stvarne ljepote, slobode duha, ljubav... Najočitija veza s prošlošću je bezbojnost. Crno-bijela fotografija omogućava joj da istakne plastičnost ljudskog tijela. Pobuđuju divljenje poput antičkih skulptura, koje su originalno bile premazane živim bojama. Sadašnja ispranost tih boja na skulpturama otkriva nam vrijednost odnosa svjetla i sjene. Iste te vrijednosti nalazimo u crno-bijeloj fotografiji koja je bogata bezbrojnim nijansama sivoga, bjeline i crnoga.
Pored spomenute veze s prošlošću Lornine fotografije imaju snažan pečat suvremenoga. Kompozicije izloženih fotografija to najrječitije dokazuju,one su krajnje jednostavne, minimalističke, ponekad čak i geometrijske. Apstraktni se motivi u kompoziciji isprepliću s jednostavnim plastičnim figurama golog ljudskog tijela. Apstrakciju postiže prikazima prirodnih elemenata kao što su voda, trava, lišće i pripadajući im odbljesci. Svojim ponavljajućim obrascima ti se apstraktni motivi pretvaraju u mrežu bezbrojnih crnih, bijelih i sivih površina kojima je zadatak istaknuti napetu plastičnost mladih ljudskih tijela.
Namještenom pozom u pokretu Lorna želi vizualizirati svoju imaginaciju, viziju koja se kroz zaustavljeni pokret nameće kao živost. Jer, zaustavljeni pokret ima svoju putanju koju možemo prepoznati ako joj zamislimo slijed. Slijed početka, zatim trenutka kada je pritiskom na gumb zaustavljen i na koncu nastavak. Sve osim zaustavljenog trenutka koji se vidi na fotografiji je zamišljeno ili iskonstruirano u glavama nas promatrača. Taj se slijed manifestira i kroz vesele poze koje ne ostavljaju trunka sumnje tmurnim ili napetim motivima. Naprotiv, iz motiva se prepoznaje radost ljubavi tek kroz blago izraženu erotiku.
Teško je postaviti granicu između banalnog i umjetničkog u suvremenoj fotografiji. Pogotovo je teško prepoznati umjetničku vrijednost u vrijeme kad smo preplavljeni bezbrojnim fotografijama na društvenim mrežama. Pojavljuju se zanimljive fotografije, selfiji, pejzaži... Među tim mnoštvom postoje ustrajni koji kroz vizualni medij današnjice, bez obzira na to što je strojno uvjetovan, uspijevaju izvući nešto neočekivano. Lorna Kijurko je jedna od tih, njoj je to uspjelo a rezulat su serije kvalitetnih fotografija. Ta količina kvalitetnih fotografija predstavlja prijelaz granice koja odvaja njene fotografije od osrednjosti i monotonije. Fotografije jednostavnih motiva, minimalističkih, apstraktnih i geometrijskih kompozicija pune poetskog lirizma i živosti. Dario Sošić
