Razgovor Borisa Budena i Sandra Mezzadre

Lik gastarbajtera postoji danas u dva oblika zaborava, antikomunističkom i kulturološkom. U prvom slučaju nacija ga komemorira kao jednu od žrtava komunističkog totalitarizma, u drugom, kao kuriozni element svoje kulturne baštine. U oba slučaja riječ je o zaboravu, ne prošlosti, nego aktualne stvarnosti, zaboravu koji je posljedica dehistorizacije društvenih odnosa koji tu stvarnost sačinjavaju. Historizirati tu stvarnost danas znači samo jedno, sagledati je u genealogiji globalnog kapitalizma.

Praksa mobilnog rada, otjelovljena u figuri gastarbajtera, daje nam neposredan uvid u kontinuitete i diskontinuitete suvremene kapitalističke transformacije. Zašto je danas u razdoblju globalne multiplikacije rada historijsko iskustvo gastarbajtera neponovljivo? Što se promijenilo u formi i funkciji migracije rada? U kom smislu se razlikuju granice koje je gastarbajter prelazio u razdoblju industrijske moderne od ovih koje danas prelaze njegovi historijski sljednici? Što je lokalno značilo onda, a što danas? Što je različito u uvjetima odnosno formama borbe protiv eksploatacije nekad i sad? I napokon, govori li nam historijska praksa mobilnog rada išta o takozvanoj migrantskoj krizi koja danas potresa same temelje Evropske Unije? O tome i još koječemu u razgovoru sa Sandrom Mezzadrom.B.B

Sandro Mezzadra predaje političku teoriju na Sveučilištu u Bologni i pridruženi je znanstveni suradnik Instituta za kulturu i društvo pri Sveučilištu Western Sydney. U posljednjih deset godina njegov se rad uglavnom fokusirao na odnose između globalizacije, migracija i političkih procesa, kao i na postkolonijalnu teoriju i kritiku. Aktivan je sudionik u raspravama s tematikom post-operaizma i jedan je od osnivača internetske stranice Euronomade. Trenutno je gostujući znanstvenik na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu (BIM - Berliner Institut für empirische Migrations und Integrationsforschung). Mezzadra je bio gostujući profesor i znanstvenik na više mjesta, uključujući Sveučilište Duke, Fondation Maison des sciences de l’homme (Pariz), Sveučilište u Ljubljani, FLACSO u Ekvadoru i UNSAM u Buenos Airesu.
Neke od njegovih knjiga su: «Pravo na bijeg: migracije, državljanstvo, globalizacija», ombre corte, 2006., «Postkolonijalno stanje: povijest i politika globalne sadašnjosti», ombre corte, 2008. i «U Marxovoj radionici. Subjekt i njegova produkcija», Manifestolibri, 2014. Zajedno s Brettom Neilsonom autor je knjige «Granica kao metoda, ili, multiplikacija rada», Duke University Press, 2013.
 
Boris Buden je devedesetih bio kolumnist i urednik u magazinu Arkzin. Objavljivao u novinama, magazinima i časopisima u bivšoj Jugoslaviji i svijetu. Knjige (izbor na hrv/srp.): «Barikade» Zagreb, 1996/1997., «Kaptolski Kolodvor», Beograd 2001., «Vavilonska jama», Beograd 2007., (prijevod s njemačkog), «Uvod u prošlost», Novi Sad, 2013., (zajedno sa Želimirom Žilnikom). Buden predaje kulturalnu teoriju na Bauhaus Univerzitetu u Weimaru. Realizirano u sklopu platforme Upgrade i kampanje Zagreb: otvoreni grad?
 
Program je dio suradničkog projekta «Oni su bili kakvo-takvo rješenje» koji u sklopu programa Kreativna Europa kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW realizira u suradnji s Centrom za mirovne studije iz Zagreba, European Institute for Progressive Cultural Policies/EIPCP iz Beča i Tensta Konsthall iz Stockholma.