Tri izložbe u Grožnjanu

Sulejman Lelić Piko rođen je 4. VIII. 1943. godine u Zagrebu. Studirao je slavistiku i komparativnu književnost na zagrebačkom sveučilištu. Prvi javni glumački nastup mu je na Radio Zagrebu 1957. godine u dječjoj radio drami. Oko 1958. godine igra u više predstava Pionirskog kazališta, današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). 1961. godine pojavljuje se u filmu „Igre na skelama“ čiju režiju potpisuje Srečko Waygant. Na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u operi Benjamina Britna „San ljetne noći“, ostvaruje ulogu Puka/Robina. Režiser je Vlado Habunek. 1963. godine angažiran je za ulogu u filmu Branka Bauera „Licem u lice“. S istim režiserom surađuje i 1964. godne u filmu „Nikoletina Bursač“. Slijedi uloga u filmu „Konjuh planinom“, kojeg je režirao Fadil Hadžić, 1965. godine. Slijedeće, 1966. godine, glumi u filmu Odisej kojeg režira Franco Rossi. Slijedi uloga u filmu „Sutjeska“, kojeg 1973. režira Stipe Delić  Lelic Sulejman Piko prvi puta na Grožnjan boravi 1966. godine sa Vladimirom Gerićem i surađuje sa Majstorskom radionicom Krste Hegedušića. Često ovdje dolazi do 1972. godine sudjelujući u kulturnim manifestacijama. Te godine oduzeta mu je kuća kao sudioniku MASPOK-a. Nakon toga odlazi u Njemačku. Nakon povratka iz Münchena, od 2006. godine stalno boravi u Grožnjanu gdje otvara autorski izložbeni prostor, galeriju – antikvarnicu, koju naziva „Antik & Art“. Od hobija sakupljanja starih satova, ostvaruje zanimljiv posao. Prije nekoliko godina inicira „Sajam starina“ koji se svakog četvrtka odvija na vidikovcu Grožnjana. 

Gail Morris ispunjava galerijski prostor začudnim oblicima. U prvi tren čine nam se kao apstraktne konstrukcije koje djeluju poput prostornog crteža. Pred nama, zapravo oko nas, postavljeni su kameno-metalni objekti koji bude više asocijacija. Pažljivijim uvidom u odnose i detalje oblika, shvaćamo da postoji odnos između formi. Ambivalentnost doživljaja može varirati od nelagode zbog njihovih ušiljenih segmenata do oduševljenja ovim biomorfnim formacijama. Kad shvatimo da su pred nama bića, možemo ih zavoljeti, čak simpatizirati u njihovu autističnom, od strane umjetnice, razotkrivenom postojanju.

Prolazak kroz ovaj naseljeni postav budi maštu. Možemo ih doživjeti kao prizor mikrokozmosa pa nam mogu sličiti na vizualizaciju grinja, spora ili nekih nepoznatih virusa. Isto tako, možemo ih doživjeti kao stvorenja s neke druge planete na koju još čovjek nije zakoračio. Možda duboko u prašumama Amazonije ili na vrhuncima Himlaja postoji svijet u kojem ova bića obitavaju bez da su otkrivena. Metalni dijelovi izduženi su, izvedeni od žice, koja prema kraju postaje ušiljena. Ti oblici asociraju na pipke, zakačke, oslonce poput krhkih nožica kojim se bića stabiliziraju, kreću, lebde ili s njima napadaju mogućeg ugrozitelja. Ili, kojima se podupiru tijekom zavođenja nekog drugog sličnog bića.
   Svi objekti čine cjelinu, smislenu artističku instalaciju. Ritam, zaustavljen na pojedinom radu, nadograđuje se ponavljanjem usvojenog načela na ostalima uz neke modifikacije. Tako pred sobom imamo više radova sličnih karakteristika. Kameni djelovi su često simetrični, skoro dekorativno oblikovani. No, mi znamo da je simetrija ponegdje prisutna i u prirodnim, biljnim oblicima, iako najčešće samo pri površnom promatranju. Češće se segmentiranje, slojevanje, nastavljanje oblika događa fraktalno na način da manji oblici oponašaju veće, slijedeći niz, do mogućih beskonačnih razlistavanja formi. Takav razvoj oblikovanja nudi i umjetnica.(..) iz tekta Eugena Borkovskog

  (..) Matilda Zanini kao temu uzima dopisivanje, komuniciranje standarnim, ali skoro napuštenim načinom – poštanskim pismima. Klasična pošta traži pisanje poruka sročenih u rečenice, često u obliku malih, intimnih eseja. Ona podrazumijeva osobno odašiljanje i dostavu bez trenutnog kontakta. Za razliku od e-maila, nekada se pismo duže i promišljenije pisalo, željno čekalo, a na njega odgovaralo uz saznanje o vremenu koje je potrebno za dostavu.

Umjetnica predstavlja kolekciju radova koje na prvi pogled možemo svrstati u granično područje slikarstva, grafike i crteža. Na površinama nalazimo slojevanje, premazivanje, prelijevanje boja učinjeno kistovima ili/i drugim načinima. Autorica tako kreira apstraktne, dramatične osnove za otiske pečata. Svi radovi nose oznaku: otisak poštanskog pečata, trag koji ostavlja struktura hladnog, administrativnog alata. Neki djeluju preneseni poput šablone. Oni su u znakovitom neskladu s podlogom ili prisutnim naznakama ručnog pisanja, osobnog zapisa. Fingirani tekstovi prolaze preko tonovima razigrane podloge. Znakovitost je očita: zapisi označuju temu dok joj tonovi kolorističkih elemenata daju značenje. To značenje asocira emocionalne statuse, ali i prolaznost, vremenitost. Inicirano razlijevanje boja kao da evocira tijek, curenje vremena. Koliko pravilna slova oficijelnih žigova po svom karakteru asociraju hladnoću, službenost, otuđenost, toliko koloristički preljevi izgovaraju emocionalne stavove. Ovaj razmjer postaje osnovna odlika, okosnica za dojam kojeg autorica želi postići. (..) iz teksta Eugena Borkovskog