'Životinje' Margarete Lekić u Galeriji VN

Serija radova pod nazivom Životinje dio je šireg ciklusa Umjetna priroda u kojem Margareta Lekić humornom aproprijacijom različitih modela reprezentacije istražuje načine predočavanja jednog mogućeg prikaza života na Zemlji, reflektirajući kroz niz instalacija odnos čovjeka, prirode i tehnologije, propitujući kakav on jest i kakav bi mogao biti. Taj je prikaz imaginaran, izgrađen mimetičkim postupcima, asembliranjem, spajanjem i raščlanjivanjem, sistematiziranjem, rekombiniranjem. Konstruiran je uz pomoć masovno proizvedenih replika od sintetičkih materijala i njihova ugrađivanja u zamišljene sklopove, preinačivanjem gotovih predmeta uz minimalne intervencije ili njihovim nadograđivanjem dijelovima mehaničkih naprava ili elektroničkih i senzornih mehanizama, dizajniranjem cjelovitih objekata, kao i tehnologijom digitalne reprodukcije videoslike.


Sunca, Lišće, Biljke, Životinje, Čovjek/Životinja, nazivi su pojedinih cjelina ciklusa Umjetna priroda, serije instalacija koja funkcionira u formi niza pseudodidaktičkih poglavlja s temom upoznavanja Zemljine biosfere, uključujući razgledavanje dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih i mehaničkih modela prikaza Sunca kao izvora Zemljine energije, preko proučavanja realističkih trodimenzionalnih replika različitih uzoraka vegetacije i živih organizama, do ulaska u ambijent kreiran videoreprodukcijom krajolika koji promatraju mehanički pokretane oči jednog primjerka hibridne humanoidne vrste.

Nalazimo se u prostoru i među objektima koji na svakom koraku dovode do uočavanja nekog neznatnog poremećaja, neobičnosti ili nelogičnosti, pokazuju disfunkcionalnost ili izostanak pretpostavljenog ishoda. Otkrivamo i pronalazimo neuspjehe, bizarnosti i apsurdne sklopove, koje doživljavamo uz humor, nesigurnost ili povremeni zazor, a izvjesno je jedino da je negdje nešto pošlo po zlu u čovjekovu shvaćanju prirode i da je sve teže razaznati smisao njegovih nastojanja. Stječemo dojam da ovaj smiješno alogičan prikaz svijeta previše vjerno odražava onaj stvarni, iako je ­– ili baš zato što je ­– sve u njemu artificijelno i ostvareno kao rezultat tehnološkog napretka, dok se smisao svake interakcije iscrpljuje sam u sebi, ne ostvarujući nikakvu svrhu ili pomak. Pozvani smo na igru, no ona će nam prije ili kasnije dosaditi, jer se uvijek temelji na ponavljanju iste radnje. Sve to sugerira da su mogućnosti brojne, no da ih je potrebno preosmisliti, odnosno da naizgled disfunkcionalni koncepti u svojoj jezgri možda sadrže mogućnosti poboljšanja. iz teksta Ane-Marije Koljanin