Filip Štimac / Prolaznik

Filip Štimac nije sasvim običan fotograf koji se iz ljubavi ili ambicije bavi fotografijom. On pripada onoj opasnijoj vrsti ljudi s umjetničkim okom za prizore iz okoline, koji su trajno inficirani putovanjima, a fotografija je tek sredstvo ili medij pomoću kojega se donosi lijepa ili potresna priča o životu ljudi s drugih krajeva svijeta. Dok sam promatrala serije fotografija Filipa Štimca iz ciklusa o Nepalu, Maroku i Veneciji, tri sasvim specifične kolijevke duha i civilizacije, nametnula mi se misao kako ovaj fotograf dijeli autentični senzibilitet s našim putnikom i piscem Jasenom Bokom, koji bez putovanja ne može živjeti i koji smatra kako je svijet i dalje pun nepoznatih i čudesnih mjesta na koja treba otići, ljudi koje tek treba sresti, jer pred njime je „još dug put kući, prema petoj strani svijeta: onoj koja čuva srce Zemlje. A srce je, to znam, u Centralnoj Aziji, odakle smo svi zapravo došli… iz zemljinog središta čiji su centar Tibet i pustinja Taklamakan“.


Na putovanjima učimo kako nam se često tek čini da oštre granice dijele različite svjetove, shvaćajući kako se civilizacije, društva, kulture i religije fascinantno prelijevaju jedne u druge. Filip Štimac nudi slike svijeta koje još nije dotaknula strašna ruka globalizacije ili pažljivo bira prizore i kadrove u kojima zapadno potrošačko i unificirano društvo nije u potpunosti dohvatilo još netaknute segmente gradova, mjesta i sela. Njega ne zanima dotjerana pejzažna ili šminkerska reportažna fotografija, kao niti štreberski perfekcionističko – i hladno - dokumentiranje prizora. On je empatično uronjen u atmosferu u kojoj se trenutačno nalazi, u potpunosti apsorbirajući život lokalnih ljudi, ambijent i arhitekturu, ulazeći na trenutak u emotivnu i mentalnu auru fotografiranih ljudi, djece i životinja.

Nepal kao mjera stvari – kojemu je posvećen najveći broj fotografija u ovoj seriji – kroz fotografski objektiv Filipa Štimca dobiva sasvim novu kvalitetu: pred nama se nižu prizori života i jedne kulture koja je dirljivo lijepa, ali obilježena brojnim motivima siromaštva i socijalnih ekstrema. Pa kako je Veselko Tenžera ustvrdio da je „filmski neorealizam, s panoramom ljudske bijede u urbanim krajolicima prirodno čedo mediteranskog podneblja“, danas možemo proširiti i na azijske i afričke kulture, jer upravo na primjerima fotografija iz Nepala i Maroka zapažamo fotografov poseban senzibilitet za nasljeđe neorealističke fotografije. Pred nama se nižu prizori iz drevnih nepalskih i marokanskih gradova, ulica, trgova s hramovima, svetištima, ali ljudi i životinje činit će važnu sadržajnu nadgradnju prizora. Filip Štimac uspijeva uhvatiti grupice ljudi ili pojedince u stotinki sekunde koja sve govori o njihovom načinu života, karakteru pa gotovo i sudbini. To je crta koju posjeduju samo vrsni majstori portretne fotografije sa socijalnom dimenzijom ili kritičkim komentarom jednog društva.

Za motive Venecije, s druge strane, svi olako mislimo kako smo već sve vidjeli i kako ju odlično poznajemo; radi izlizanosti venecijanskih motiva, ona je veliki izazov za svakog fotografa, da pronađe fragmente i prizore koji još nisu fotografski identično interpretirani. No, Filip Štimac kroz motive venecijanskog karnevala uspijeva napraviti ciklus o ljudskoj osamljenosti i metaforičkoj izdvojenosti pojedinca iz mase. Kada je Radovan Ivančević pisao za fotografije Mladena Grčevića kako se u njima javlja „osamljenost unutar gomile kao tema fotografije“, otvorio je jedan značajan žanr suvremene fotografije, koja sve više pripada našem današnjem vremenu. Jer, Štimčeve fotografije iz Venecije iznimno su emotivno snažne i potresne, iako među njima ima jedna serija meditativnih, melankoličnih pa čak i nježnih prizora laguna, gondolijera, gondola, galebova i arhitekture: u kontrastiranju sjenâ, svjetla i sjene ili praznih i punih dijelova površina prizora, fotograf iskazuje rafinirani osjećaj za kadriranje, kompoziciju kadra, kontrastiranje boja, raspored nizanja planova u jednom prizoru, ali i težnju proporciji Zlatnog reza u slici. Među mnogim do sada viđenim prizorima iz Venecije, Filip Štimac uspio je za zahtjevne promatrače prezentirati nepoznatu i drugačiju Veneciju, koja je ipak puna života, s osjetno manjom dozom dekadencije i metaforičkog i doslovnog propadanja.

Štimčevi ciklusi Nepala, Venecije i Maroka priče su o dubokoj povezanosti čovjeka s prirodom i životinjama, ali i potresna bilježenja ljudskog života u različitim središtima svijeta. To nisu tek savršeno zanatski napravljene fotografije; one su tu pred nama da nas povežu s drugim ljudima na drugim krajevima svijeta, i da nam empatično prenesu djeliće njihovog smijeha, suza, zadovoljstva ili tuge, svega onoga što i sami nosimo u sebi i što bismo trebali dijeliti i s drugima. Iva Körbler