iz perspektive

Tranzicija kulture u medijima


vrijeme: 24.04.2014.

Od državotvornosti do dikatature profita ili koje je sve faze prošao proces rastakanja kulture u hrvatskim medijima, analizira Nina Ožegović.

Tranzicija kulturnih sadržaja u medijima, koja je vezana uz generalnu preobrazbu medija ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, završila je gotovo pogubno za medijsku prezentaciju hrvatske kulturne proizvodnje.

U proteklih 20-ak godina kulturni sadržaju istisnuti su sa stranica medija, a  područje kulture, do devedesetih određeno analitičkim i kritičkim tekstovima, zamijenjeno je sa svijetom estrade, spektakla i skandala, te prilozima u kojima se bizarnim, lascivnim, ponekad i pornografskim sadržajima pokušavaju privuči čitatelji. Pod utjecajem tržišne logike stvoren je novi model estradiziranog predstavljanja kulturne proizvodnje, ali i svih ostalih područja života.

Na tu medijsku preobrazbu utjecalo je nekoliko faktora, od rata i osamostaljenja Hrvatske, pa do nove vlasničke strukture u medijima i ulaska stranog kapitala na hrvatsko tržište (WAZ, Styria). No ključno je bilo stvaranje tržišta i uspostavljanje diktature profita jer je informaciju pretvorilo u "robu" i dovelo do maksimalne komercijalizacije svih medijskih sadržaja. To je pak rezultiralo tabloidizacijom, estradizacijom i trivijalizacijom cjelokupnog medijskog prostora i redefiniranjem područja kulture u medijima. 

Medijska reprezentacija kulturnih sadržaja u procesu preoblikovanja prošla je kroz tri faze. U prvoj fazi, tokom ratnog i poratnog razdoblja, koja traje do sredine devedesetih (1991. -  1995.), mediji su se bavili prvenstveno kulturom u ratnim uvjetima, a u skladu s tadašnjom državnom kulturnom politikom, prioritet su imale teme koje su promovirale nacionalnu kulturu i zagovarale jačanje nacionalnog kulturnog identiteta. 

Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Rada Iveković,
proglašene u Globusu iz 1992. "Vješticama iz Rija"

U prezentaciji kulturnih sadržaja prevladavali su modeli političke manipulacije kulturnim sadržajima, od sotonizacije pojedinaca (slučaj "Vještica iz Rija") do ratnohuškačke retorike i govora mržnje, kojima se širila nacionalna, vjerska, rasna, spolna ili rodna netrpeljivost, te ksenofobija i antisemitizam. Na stranicama tiska bilo je prisutno obračunavanje vladajuće garniture  s tzv. nepodobnim građanima Hrvatske, najčešće s političkim neistomišljenicima, zatim s pripadnicima ostalih nacionalnosti (Srbima, muslimanima, židovima), intelektualcima, umjetnicima, feministicama, protivnicima HDZ-ove ideologije i ostalim "neprijateljima države". Obračunavanje se pretvorilo u pravi medijski "rat", kojem je službeni cilj bio obrana države, a zapravo se njime pojačavala nacionalna histerija. Također, manipuliralo se kulturnim sadržajima, a najistureniji primjer odnosio se na jezik, koji je postao mjera hrvatstva te se javila tendenciju nasilnog povećanja razlika između hrvatskog i srpskog jezika.

U drugoj fazi izrazite političke i ideološke polarizacije u društvu, koja je trajala do kraja devedesetih (1995. - 2000.), težište se prebacilo na odnos kulture i politike, no potkraj razdoblja, nakon smrti Franje Tuđmana, počeo je proces estradizacije kulturnih sadražaja. Na stranicama kulture vodila se žestoka ideološka borba između suprostavljenih strana – državotvornih i nedržavotvornih umjetnika i kulturnih djelatnika (sukob Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a). Državotvorni mediji (Vjesnik) promovirali su tzv. državotvorne umjetnike, a nedržavotvorni tisak (Feral Tribune, Vijenac) pružali su neograničeni prostor nezavisnim intelektualcima i umjetnicima, koji su se javno deklarirali protiv HDZ-a, šireći ideju građanske kulture, demokracije i pluralizma. Estetski dometi njihovih umjetničkih djela nisu bili u prvom planu.

U prezentaciji kulturnih sadržaja ponajprije se koristila strategija skandala kojom se kulturna tema obrađivala kao politički, financijski ili intimni eksces ili afera. Uveden je žanr ispovijesti - intimnog ili seksualnog razotkrivanja, često pod egidom "skandalozno", "ekskluzivno" i  "senzacionalno", a kulturni događaj sve se više tretirao kao socijalni "event", na kojem se veća važnost pridavala socijalnoj strukturi uzvanika nego sadržaju. Primjerice, kazališna premijera prestala je biti medijski događaj.  Događaj vrijedan medijske pažnje postao  je domjenak, priređen nakon kazališne premijere, na kojem su glavni likovi bili poduzetnici, bankari i ljudi iz marketinga, dakle, vladari tržišta, te političari, koji raspodjeljuju novac. Kazalište je bilo zanimljivo jedino kao kulisa rođendanskih proslava političara ili kao poligon za promoviranje nacionalnih tema i određenih državotvornih pisaca. Kazalište se pretvorilo u prezentacijski i ceremonijalni poligon nove hrvatske elite, pa su mediji više izvještavali o publici u kojoj su sjedili novi politički vladari, 'tajkuni' i povratnici iz dijaspore, nego o kvaliteti predstave i umjetničkom doživljaju.

Potkraj devedesetih politizaciju u kulturi zamjenjuje prezentacijski, neutralan i revijalan ton, koji samo detektira stanje na području kulture. Protežiraju se teme vezane za masovnu pop kulturu (film, televizija, moda, dizajn, kulinarstvo) tako da kulturni populizam (sapunice, kulinarski i reality show programi) postaje, uz politiku, crnu kroniku i sport, glavni sadržaji revijalnog dijela tiskovina. Može se reći da tržišnocentrični mediji koriste po Bourdieu "načelo zaborava": naime, takva selekcija medijskih sadržaja u kojoj prednost imaju trivijalne nad ozbiljnim i bitnim temema pokazuje da se funkcija medija radikalno promijenila i da ide u smjeru zabave, uspavljivanja, odnosno, "anestetiziranja" čitatelja, dok je kritički diskurs iskliznuo sa stranica tiska.

U trećoj fazi (2000. - 2005.), nakon "trećesiječanjskih" izbora i kratkog uzleta kulturnih i obrazovnih sadržaja, započela je era izrazite spektakularizacije, estradizacije i trivijalizacije kulture, koja s manjim modifikacijama traje i danas. U cjelini gledano, radikalno su smanjeni ili su marginalizirani nekomercijalni kulturni sadržaji u korist "utrživih", zabavnih, trivijalnih i spektakularnih tema, a prikaz kulturnih događaja postao je površan ili strogo selekcioniran ideološkim ili komercijalnim motivima, odnosno, tržišnim diktatom, koji prednost daje sadržaju shvaćenom kao "roba" na tržištu.

Istodobno, dramatično je porastao broj stranica dviju rubrika – sportske i crne kronike, koje su u novouspostavljenoj hijerarhiji rubrika postale neizmjerno važne jer su garantirale veliku čitanost, a time i profit. Kultura se pozicionirala na zadnjim stranicama tiskovina, iz dnevnih novina, primjerice, iz Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista, izbačeni su kulturni prilozi, kao što su Obzor i Forum, što je u predstavljanju kulturne proizvodnje izazvalo veliku prazninu. Nestala je i zasebna rubrika kulture u Magazinu Jutarnjeg lista. Istodobno su se proširili sadržaji iz svijeta estrade, spektakla i show businessa, koji su dobili svoje posvećeno mjesto u novopokrenutim rubrikama, tzv. društvenim kronikama, poput Zlatnog oka, Glamur caffea i Portfolija, koje u skladu s načelom spektakularnosti donose gomilu fotografija ličnosti iz javnog života, ali i onih sumnjive prošlosti, te u kratkom tekstu daju prednost informacijama o jelovniku i haljinama gošći negoli o kulturnom događaju.

   "Senzacionalno izdanje Mile Elegović u donjem rublju" ,
tekst o predstavi Istina, objavljen na Tportalu

Također, stručna kritika je zamjenjena  novom, vrlo kratkom i površnom formom prikaza umjetničkog djela, u kojoj se na jednostavan, po mogućnosti i zabavan način prepričava sadržaj, te pomoću pet zvjezdica ocjenjuje njegova kvaliteta. Zapravo se radi o reklamnoj informaciji, kojoj je svrha prodaja kulturnog proizvoda.  Stoga nova  forma medijske kritike odražava duh razdoblja kojeg karakterizira odsustvo kritičkog i analitičkog mišljenja, dok je njihovo mjesto zamijenjeno s PR diskursom i copy-paste recenzijama, koje nastaju kopiranjem pogovora knjige, otisnutog na koricama djela. Zbog raširenosti te pojave može se govoriti o širenju tzv. copy/paste kulture. Također nestaje analitički, kritički i recenzentski diskurs, kakav je prevladavao u kulturnim rubrikama u socijalističkom razdoblju Hrvatske. Gubi se i lik specijaliziranog kritičara, iako je u cijelom medijskom prostoru zabilježen porast broja kolumni, pa tako i na stranicama kulture. Kolumnisti su se najviše birali iz kulturnih krugova  (Zvonimir Berković, Branimir Donat, Veljko Barbieri, Zoran Ferić, Renato Baretić), koji su ozbiljnijim i analitičnijim pristupom pokušavali biti protuteža banalnim sadržajima.

Veliki potres u odnosu medija i književnosti izazvala je u ožujku 2004. pojava kiosk-izdavaštva, kad je objavljen  postmoderni roman Umberta Eca "Ime ruže". To je bio prvi u nizu brojnih klasika, enciklopedijskih priručnika, rječnika i domaćih hitova, koji će nakon te "književne humanitarne akcije tranzicijskog kapitalizma", kako tvrdi Dean Duda u "Hrvatskom književnom bajkomatu", mjesecima uzurpirati novinske kioske, a hrvatsku javnost izazvati na medijsko opredjeljivanje za i protiv tog fenomena.

U toj trećoj fazi pojavili su se novi modeli medijske reprezentacije kulturnih sadržaja, primjerice, strategija "medijske inscenacije (teatralizacija) zbilje", "top lista", "konstrukcija zbilje", odnosno, "proizvodnja pseudodogađaja", kojima se stvarnost prilagođava medijskim pravilima te uspostavlja "kultura virtualne stvarnosti". Naime, komercijalni mediji više se ne bave samo izvještavanjem o događajima, nego prisvajaju pravo da "proizvode" medijske događaje, tzv. pseudodogađaje, prvenstveno na polju politike, no i u sferi kulture, koji svojom atraktivnošću ili ekskluzivnošću zasjenjuju stvarnost. Također, mediji se služe načelom personalizacije i individualizacije kulturnih proizvoda što podrazumijeva da se određeni kulturni sadržaji, primjerice, knjiga, prvenstveno predstavljaju preko ličnosti i njihovih životnih priča ("personality story"). Primjerice, u fokusu će biti Zoran Ferić ili Julijana Matanović, a ne njihove knjige, ili sama promocija, koja postaje periferna i služi samo kao povod za individualiziranu i personaliziranu medijsku obradu za pripovijedanje. Mijenjaju se i kriteriji selekcije: kulturne ličnosti često se odabiru prema kriteriju "medijageničnosti". Zbog toga se na stranicama kulture u masovnim medijima stalno recikliraju poznata lica, tzv. medijske ličnosti, od Rade Šerbedžije do Brace Dimitrijevića ili obitelji Štrok, koji zadovoljavaju kriterije senzacije i spektakularnosti (uspješnost, slava, glamuroznost i spektakularnost). Istodobno, iznimno teško se na njihove stranice probijaju nova lica hrvatske kulture, osobito mladi umjetnici, bez obzira na značaj i važnost njihovih djela. Također, stvara se novi star sistem, sastavljen od instant zvijezde, koji mjesto u medijima ne zaslužuju djelima nego skandalima iz svojih života. Zahvaljujući stasanju celebrity kulture medijski prostor preplavljuju efemerni, a ponekad i opskurni podaci o razvodima, skandalima, glamuroznim zabavama i gaćicama tih tzv. celebrityja. Stoga banalizacija i trivijalizacija novinskog štiva (rubrika "Život") postaje temeljna odrednica medijske sfere u Hrvatskoj.

Međutim, trivijalizacija ne zaobilazi ni područje književnosti, teatra, slikarstva i ostalih umjetničkih djelatnosti. Na području književnosti zadnjih se godina javlja mnoštvo trivijalnih tekstualnih uradaka, koje pišu bivše starlete, manekenke ili estradne zvijezde, iznoseći u formi pseudoispovijesti najpikantnije detalje iz svog intimnog života. Najdrastičniji primjer je slučaj starlete Nives Celzijus koja je prvu knjigu "Gola istina", u kojoj je neuvijenim rječnikom opisala razvratne susrete s Dinamovim nogometašima, prodala u velikoj tiraži, te zaradila značajnu svotu novca, a potom izazvala polemiku na književnosj sceni o tome je li autorica za svoje tiražno djelo može dobiti nagradu Kiklop u kategoriji Hit godine.
Na temelju reprezentacije kulturne proizvodnje u massmedijima u Hrvatskoj u tranziciji može se reći da su komercijalni mediji u Hrvatskoj izborom tema i ličnosti te načinom njihove obrade često promovirali antiintelektualizam, (malo)građansku kulturu i konzumerizam, kao i   određen "utrživi", komercijalni, vrijednosni sustav (bogatstvo, glamur i status), koji je zatim postepeno utjecao na formiranje osobnog i kolektivnog svjetonazora. Taj specifični medijski pogled na kulturu, gdje u prvi plan dolaze vijesti o o preljubima i skandalima tzv. zvijezda, pozornost se preusmjerava s bitnih i društveno releventnih tema na zabavne sadržaje, koji ne izazivaju nikakve posljedice, a to pak dovodi do zatupljivanja i gubljenja kritičkog odnosa prema stvarnosti. Drugim riječima, današnje tabloidizirano novinarstvo, kako kaže Baudrillard, pridonijelo je "sveopćem autizmu, nepokretnosti, smanjenju misaonosti, opsjednutosti zabavom, masovnom konzumerizmu i nekritičkom gutanju bezveznih sadržaja".
 
Nina Ožegović
 

(L.V., 24.04.2014)



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu