Preskočite na glavni sadržaj

Izložba Ljubomira Stahova 'Iz prirode'

Izložba Ljubomira Stahova u Galeriji Galženica zamišljena kao neformalni presjek njegovog bogatog grafičkog, crtačkog i kiparskog opusa, održat će se 3. lipnja u Velikoj Gorici, s početkom u 20 sati.
vrijeme: 03.06.2016. 20:00
mjesto: Trg Stjepana Radića 5, Velika Gorica

Izložba nije retrospektiva, prije svojevrsni miljokaz, prilika da se nečije dugo umjetničko djelovanje procijeni ne samo u odnosu na samo sebe, da tako kažemo, da se poetički identificira, nego da se sagleda i u kontekstu vremena u kojem je nastajalo, od sredine 70-ih godina 20. stoljeća, pa praktički do danas.

Iz te pozicije, na prvi je pogled jasno da je riječ o jednom prepoznatljivom primjeru visokog umjetničkog modernizma, koji je svoj vrhunac u okviru socijalističkog društvenog uređenja dosegao upravo u osmom desetljeću 20. stoljeća. U to se vrijeme, naime, umjetnički modernizam konačno prometnuo u dominantni model umjetničke kulture, te je kao takav predstavljao pozadinu na kojoj su se avangardni eksperimenti 60-ih i 70-ih godina jasnije ocrtavali. Biti umjetnički moderan značilo je prije svega biti autonoman u odnosu na društvo i prikazivati svijet kroz apstraktne oblike u različitim umjetničkim žanrovima, danas bi rekli, u medijima. Tu vrstu umjetničke autonomije, izraženu kroz jedan idiosinkratičan skup apstraktnih oblika i simbola, kako u grafici i crtežu, tako i u skulpturi i slikarstvu, možemo pratiti i u radu Ljubomira Stahova.

Izložbom Ljubomira Stahova, Galerija Galženica, također, počinje s promocijom vlastite umjetničke zbirke. Cilj je - u određenom višegodišnjem kontinuitetu, kroz organizaciju malih studijskih izložaba, skrenuti pozornost na važnost modernističkog nasljeđa, osobito na onaj dio koji je u službenoj naraciji povijesti moderne umjetnosti u Hrvatskoj ostao na njezinim marginama

Ljubomir Stahov rođen je 7. siječnja 1944. godine u Kamičanima kraj Prijedora. Godine 1967. završio je sarajevsku Školu primjenjene umjetnosti. Prije upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti radio je kao nastavnik likovnog odgoja na osnovnoj školi u Kozarcu. Na slikarskom odjelu zagrebačke ALU diplomirao je godine 1974. u klasi prof. Šime Perića, a potom je, od 1974. do 1978. bio suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića i prof. Ljube Ivančića. Umirovljeni je profesor crteža i slikarstva na ALU u Zagrebu. U ediciji "Mladi umjetnici" zagrebačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke, godine 1982. objavljena je monografija o njegovom radu koju je napisala Mladenka Šoloman. U izdanju Zbirke Biškupić objavljene su mu tri bibliografske knjige: "Heksapoda" (u tehnici bakropisa i akvatinte) s tekstom-esejom Josipa Depola; "Jedno čitanje apstrakcije" (u tehnici bakropisa) s tekstom-esejom Đurđe Šinko-Depierris i "Jue de couleur – Igra boja" (u tehnica bakropisa u boji) s pjesmama francuskog pjesnika Edmonda Humeana. Godine 1990. objavio je bibliofilsko izdanje" Bešumno bijelo" (s pjesnikinjom Ankom Žagar), a 1991. "Poslije" (s pjesmom Zvonka Makovića). Izlagao je samostalno preko 30 puta u zemlji i inozemstvu i sudjelovao je na dvjestotinjak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo, crtež i grafiku. Živi i radi u Zagrebu.


Likovna kritičarka i povjesničarka umjetnosti Iva Korbler napisala je povodom izložbe Ljubomira Stahova:

"Svijet oblika Ljubomira Stahova izdvaja se u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti, kao čvrsto formiran likovni prosede koji postoji sam za sebe, daleko od trendova, tendencija i manifestnih pripadanja nekoj grupi ili pravcu. No kada bismo inzistirali na duhovnom ulančavanju i stilskom srodstvu, došli bismo do Ordana Petlevskog i njegovog svijeta praoblika, fosilnih i organičkih formi, jedinstvenog osobnog svijeta „organičke mikrofiguracije“ (Zdenko Rus), ali i djela Biserke Baretić, u čijem opusu također postoji koncepcija ranjive materije, duha zatočenog u okvire materijalnog tijela, s čestim referencama na mitske simbole i arhetipove poput Ikara, Orfeja, Pegaza, Gorgone i Janusa.(...) Ako sagledamo djelo Ljubomira Stahova u rasponu od četrdesetak godina, primijetit ćemo kako se radi o opusu koji je s vremenom dobio na aktualnosti, i u kojemu tek danas vidimo neka moguća nova čitanja koja mu nisu silom nametnuta, već ona sasvim prirodno proizlaze iz umjetnikove kompleksne morfologije i ikonike. Kada se u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća pisalo o primordijalnom svijetu Stahovljevih slika, o halucinantnom pejzažu nekog iščezlog geološkog sloja, možda taj svijet pun suprotnosti između svjetla i tame upravo danas živimo, u civilizaciji u kojoj su prisutne totalne krajnosti: od ekopokreta, povratka zemlji i korijenima do ubrzanog razvoja biomehaničke stvarnosti. Pa ipak, ovaj umjetnik navija za čovjeka, za onu humanu jezgru u svima nama, kao da vjeruje kako još uvijek postoji mogućnost da kroz ideju samoobnavljanja naša civilizacija ne doživi skori kolaps i kraj."