Izložba naziva 'Riot!' meksičkog suvremenog umjetnika Erica del Castilla, otvara se u ponedjeljak, 16. svibnja, s početkom u 20 sati, u Salonu Galić u Splitu, a može se razgledati do 30. svibnja.
vrijeme: 16.05.2016.
mjesto: Split; Salon Galić, Marmontova 3
Prije svega pitanje:
- Za kojom specifičnom procedurom poseže Eric del Castillo u tvorbi novih diskurzivnih platformi što ih uvodi u prostor Salona Galić u Splitu?
Moguće bi bilo odgovoriti kako je to tzv. „postprodukcijska“ procedura koju u povijest umjetnosti svojim ready-madeom uvodi još Marcel Duchamp, a teorijski u recentnije vrijeme aktualizira i eksplicira Nicolas Bourriaud. Prema toj proceduri umjetnik suvremenu kulturu i sve ono što je u njoj sabrano i sadržano shvaća kao skladište podataka iz kojega odabire fragmente od kojih, potom, kreira nove značenjske komplekse. Umjetnik uzima gotove slike ili objekte te ih uz određene intervencije postavlja u nove mreže odnosa omogućujući im snalaženje u sasvim drugačijem semantičkom okolišu i posvema neočekivanim čitanjima. Takve su ekologije i reciklaže zapravo protokoli artikulacije novih razgovora koji su počesto izrazito kritički određeni.
Otpor i neposredna (re)akcija imanentni su svakom avangardnom ili neoavangardnom postupku. A upravo u okviru takvih postupaka, ili preciznije letrističkih i situacionističkih praksi, izdvaja se i détournement, metoda subverzije originala i na promijenjenom originalu pokretanja novih diskurzivnih platformi. To su gotovo uvijek platforme konfrontacije i revolta. U konačnici Bourriaudova „kultura uporabe“ - a uporaba jest minimum détournementa - afirmacija je i zagovaranje koncepta „nemira“ i neprestane preobrazbe, odnosno koncepta izmicanja bilo kakvom konačnom uokvirivanju. Nemir i preobrazba podržavaju se reinterpretacijama, kolažiranjima, remiksiranjima, rekontekstualizacijama, itd. Čini se kako su „kultura uporabe“ i détournement važne sastavnice Ericove umjetničke metodologije, a ideja protesta koju sadrže projicira se i na narativnu okosnicu cijeloga izložbenog ansambla i njegovog krovnog naslova – RIOT!
Naravno, pozivanje na détournement nije nasumično jer ta procedura operira s urbanim prostorom i proizlazi iz aktivističkog garda. Njega Chris Jenks, prebirući po situacionističkim aktima, uzima kao moguću metodologiju istraživanja grada. Dakako, poprište javnog protesta i nemira jest ulica. Ulica zapravo postaje dijagnostičkim mjestom društvenih neuralgija: različitih oblika nasilja i izrabljivanja, višedimenzionalnih deprivacija i socijalnih isključenosti, društvenih rasporenosti ekonomskom i drugom nejednakošću. Na ulici se raskrinkavaju globalni problemi, prokazuju „policije svijeta“ i destruktivni „paraziti“ društava, zagovaraju solidarnost, potpora, ravnoteža, pravda, čovječnost. Zapravo na ulicama se ogleda svijet u neprestanoj mijeni, možda u kolapsu, odnosno dinamici višeslojnog urušavanja.
Čini se da RIOT! Erica del Castilla parafrazira i reaktualizira temeljna pitanja koja je u predgovoru seminalne knjige AK Thompsona Black Block, White Riot: Antiglobalization and the Genealogy of Dissent (2010.) postavila Bernardine Dorhn.
Parafraziram:
- Kako zapravo postajem politički čovjek? Kako učim živjeti drugačije ne bi li i drugi mogli živjeti? Želim li uistinu naučiti živjeti drugačije kako bih mogao živjeti autentično, demokratično, izjednačeno, čovječno?
Odgovori na ova pitanja u recentno vrijeme artikuliraju se kroz vizualnost kakvu amalgamira i Eric del Castillo, kroz RIOT!
Upravo aktivističke prakse i taktički mediji upozoravaju i animiraju građansku svijest o ugroženim ljudskim pravima širokog spektra. Vladajući, pak, ideološki okviri, podržani sustavima kontrole i prismotre što ih uvode u svakodnevicu, najčešće percipiraju aktiviste kao prijeteće subjekte, čak i kao potencijalno kriminalne i terorističke agente. Generiraju se apparatusi zaštite postojećeg poretka i namjerno zamagljuju kategorije. Oponentski stav, neslaganje, neposluh počesto se objašnjavaju kao paravani terorizma. Kao što Thompson supsumira u spomenutoj knjizi, vladajuće ideologije potpomognute medijskom praksom i raznim kampanjama doprinijele su doživljaju aktivista anti-globalističkog pokreta kao konceptualne inačice čudnog i neshvatljivog „Drugog“. Negativnom medijskom kampanjom i zazorom od „čudnog i neshvatljivog“ podržan je i učvršćen „jasniji“ i „prihvatljiviji“ koncept poslušnog građanina koji je odigrao odlučujuću ulogu u stratigrafiji društva kontrole. Thompson dalje upozorava kako poradi pojačanog korištenja anti-globalističkih aktivističkih procedura pojedincu zapravo prijeti isključenje iz kategorije građanina i uživanja inherentnih prava.
Ideja konfrontacije prisutna je u svim radovima Erica del Castilla, bez izuzetka. Riječ je o digitalnim kolažima (zastavama), objektima, instalacijama, on-line arhivima, apsorpciji rada njegovih kompatriota Alfreda Lópeza Casanove i kolektiva Huellas de la Memoria – (Eric cijelu dionicu izložbe gradi potaknut uvidima u horror meksičke stvarnosti!) - ali i o drugim postupcima koji sabiru iskustva revolta, sažimaju teme poput revolucije i rata, društvenih nemira, konzumerizma, nejednakosti generiranih različitim opresivnim političkim i ekonomskim sistemima. Kako sam Eric potvrđuje, u radovima se susreću i strukturiraju poetički, politički, etički i estetički elementi. Ozbiljan diskurs današnjeg vremena promatra se katkada i kroz ironijski i kontradiktorni vizualni jezik popularne kulture. Nadalje, u podtekstu izložbe Eric propituje je li i u kolikoj mjeri u umjetnosti samoj uopće sadržana ideja revolta. Kroz radove koje izlaže, on se ne fokusira na neko određeno geografsko područje, već kolažiranjem različitih vizualnih predložaka naglašava univerzalnost protesta i pobune kojim god impulsom oni bili izazvani. Svejedno radi li se o Siriji, Meksiku, Sjedinjenim Američkim Državama, Grčkoj, Turskoj, ili o nekom drugom prostoru.
Baza slika koju Eric kao „vizualni remixer“ stvara svojevrsni je kompendij memorije kojim se predstavlja moguća povijest revolta kroz posljednjih nekoliko vrlo vibrantnih desetljeća. Široki je dijapazon Ericova tretiranja teme: od snažnih dokumentarnih fotografija do oslabljene ideje protesta prevedene u modnu (gotovo fetišističku) aplikaciju. Ericove arhivske akumulacije i konstrukti evociraju memoriju revolta, ali i zorno informiraju o nesigurnom, nestabilnom, prijetećem životnom kontekstu. Njega zanima snaga vizualnog, odnosno specifično mjesto gdje se dodiruju umjetnost i revolucija, ideja i uporaba, reprezentacija i čin. Ne nužno tim redom i u takvim parovima.
Na samom kraju ove kratke tekstualne eksplikacije postavlja se pitanje: aktivizam ili pasivizam? Stvarnost ili obmana? Crvena ili plava pilula (Matrix, 1999.)? Dalibor Prančević
