Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige [BEK] tri zbirke pjesama višestruko nagrađivanih hrvatskih pjesnikinja: 'Svijet bez predmeta' Gordane Benić, 'Tamagochi mi je umro na rukama' Dorte Jagić i 'Zeleni prah' Andriane Škunce.
vrijeme: 09.05.2016.
Dorta Jagić dobitnica je Gorana za mlade pjesnike, dok su Gordana Benić i Andriana Škunca dobitnice Goranova vijenca, nagrade za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti. Novi su naslovi dostupni u četiri najraširenija formata za e-knjige (HTML, ePub, PDF i MOBI), omogućujući online čitanje i/ili preuzimanje na vlastite uređaje, čime je zajamčeno optimalno čitateljsko iskustvo na svim trenutno postojećim računalnim uređajima, nezavisno od dijagonale zaslona na kojima se e-knjige čitaju (stolna, prijenosna i tabletna računala, čitači e-knjiga, pametni telefoni i televizori), kao i mogućnost ispisa na kućnim pisačima. Knjige su objavljene uz financijsku potporu Grada Zagreba.
*
Gordana Benić rođena je 1950. u Splitu. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenog hrvatskog pjesništva. Njezina poezija prevedena je na desetak stranih jezika, a knjiga „Kovači sjene“ (izbor iz poetskog opusa) objavljena je 2014. na francuskom jeziku. Objavila je 14 poetskih zbirki i jednu knjigu publicistike. Dobitnica je nagrada Tin Ujević (nagrada Društva hrvatskih književnika za knjigu poezije „Laterna Magica“, 1998), Vicko Andrić (konzervatorska nagrada Ministarstva kulture za novinarski opus o Dioklecijanovoj palači u Splitu, 2000) te Goranova vijenca za cjelokupni poetski opus (2014).
U hrvatskoj poeziji novijeg vremena zbirka pjesama u prozi „Svijet bez predmeta“ Gordane Benić jedna je od najzanimljivijih i najpoticajnijih pjesničkih knjiga. Premda je nastavila obogaćivati svoj apsolutno originalni i snoviti svijet, dijelom povezan uz sjenovitost te naličje Splita i Dioklecijanove palače, sadašnje pjesme u prozi Gordane Benić pokrenute su montažom očuđujućih, gotovo kafkijanski alijeniranih slika. [Tonko Maroević]
*
Dorta Jagić rođena je 1974. u Sinju. Osim poezije piše i objavljuje kratke priče, putopise, eseje i dramske tekstove. Uvrštena je u brojne domaće i strane pjesničke antologije, pojedini pjesnički ciklusi i priče prevedeni su na 20 stranih jezika. Osim pjesničke nagrade Goran za mlade pjesnike za rukopis „Plahta preko glave“, dobitnica je nagrade Balkan Grand Prize for Poetry 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj te ugledne nagrade The European Poet of Freedom Award 2014. za knjigu pjesama „Kauč na trgu“, koju dodjeljuje poljski grad Gdanjsk. Vodi radionice kreativnog pisanja, prevodi s engleskog i njemačkog poeziju i prozu. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.
Poezija Dorte Jagić na čudnoj je razmeđi. U isto vrijeme ima nešto što je veže za poeziju osamdesetih, jezični i konstruktivistički eksperiment, s pomalo umrtvljujućim rezultatima, a s druge strane otvara se pseudonarativnosti, mikroepici, takozvanom autorskom svijetu. Poezija je to puna shizofrenih elemenata, ali i poezija koja se pokušava skupiti, okupiti, konsolidirati, napipati temu u mraku, pronaći razlog svog postojanja i objasniti svoju bit. [Rade Jarak]
*
Andriana Škunca rođena je 1944. u Bjelovaru, ali je podrijetlom iz Novalje na otoku Pagu, gdje je provela djetinjstvo, a i danas živi veći dio godine. Objavila je deset knjiga pjesama. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a njezina poezija prevedena je na gotovo sve europske jezike. Osim poezije piše književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima, a tijekom posljednja dva desetljeća posebno je zapažena kao umjetnička fotografkinja. Dosad je održala niz samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj i Češkoj. Dobitnica je nagrada Tin Ujević (nagrada Društva hrvatskih književnika za najbolju zbirku pjesama „Novaljski svjetlopis“, 1999), Vladimir Nazor (za zbirku izabranih pjesama „Predivo sve užih dana“, 2003), HAZU (za zbirku izabranih pjesama „Predivo sve užih dana“, 2003) te Goranova vijenca za cjelokupni pjesnički opus (2006).
S knjigom „Zeleni prah“, pa i ranijim zbirkama, Andriana Škunca za-jamčuje pjesmi u prozi njezino dostojanstveno mjesto u obitelji hrvatskog pjesništva. Ali kao da iz tog strasnog i mudrog tkanja već nastaje nova knjiga stihova kako bi se potvrdilo čarobno dvojstvo te pjesnikinje. [Slavko Mihalić]
