Predrag Pavić / Šiljenje u kut

(..) Da kut uvijek postane mjestom pojačane tenzije i svojevrsnih pridruženih značenja govore i neki primjeri iz hrvatske povijesti umjetnosti, nastali u domenama neoavangardnih umjetničkih promišljanja, poput znamenitog Meandra što ga Julije Knifer 1961. godine smješta u kut. Primjera bi na povijesnoj liniji umjetničkog djelovanja bilo mnogo, a atraktivnost kuta kao mjesta artikulacije umjetničke ideje ostaje i danas aktualno.

Ipak, kut neke prostorije može se prepoznati i kao mjesto upriličenja kazne, osobito iz perspektive zastarjelih modela školskih praksi kažnjavanja. Kut se tada obično vezao uz načinjenu pogrešku ili iskazani neposluh, odnosno postajao je mjesto gdje se valjalo primiriti i iskazati „pokajanje za učinjeno“.


Različita su značenja i povijesne asocijacije koja bi na sebe potencijalno mogao primiti rad Predraga Pavića, Šiljenje u kut. Kako god bilo, taj je rad umjetnik realizirao prije dvije godine prigodom samostalne izložbe u zagrebačkoj galeriji Vladimir Nazor. On se sastoji od videa koji je kombinacija stop-animacije i naknadno ubrzane 25 fps video-slike. Ta slika zapravo prikazuje umjetnika kako sjeda na bijeli kubus smješten u kutu prostorije i šilji olovke. Proces traje sve dok hrpa drvnog balasta u potpunosti ne prekrije umjetnikov lik. Stop-animacija sastavljena je od približno pet tisuća fotografija snimljenih u neprekinutom dvanaestosatnom time-lapse procesu. Za potrebe njezina nastanka korišteno je otprilike četrdeset tisuća olovaka. U galeriji je uz video rad bila izložena i nakupina šiljevine.

Pitanje koje se odmah inicira jest svrhovitost i značenje samog čina kojega Pavić izvodi. (Pod pretpostavkom da je uopće uputno govoriti o svrhovitosti umjetničkog postupka.) Šiljenje olovke obično je označavalo pripremu - fizičku, ali i mentalnu - za kakvo neposredno djelovanje na papiru ili drugoj površini. To je ujedno bila i svojevrsna odgoda buduće radnje, odnosno kolebanje: kako i što dalje? No u Pavićevu radu događa se obrat u odnosu na početnu mirnoću i koncentriranost, a to je hipertrofija čina šiljenja i potenciranje doslovce frenetičnog ritma proizvodnje drvnog otpada kojim umjetnik prekriva vlastiti lik. (Zanimljivo je navesti da je upravo u periodu nastanka rada Šiljenje u kut tvornica olovaka TOZ doživljavala krizu svoga dugogodišnjeg proizvodnog života da bi je nedugo nakon toga zadesila nesretna sudbina stečaja.) Umjetnik ubrzanim ritmom cijelog prizora poništava osjećaj iscrpljujućega „rada“ i uvodi stanovitu dozu vedrine i smijeha.

Ovaj je rad visoko autoreferencijalan što se, dakako, nalazi na putanji dosadašnjih umjetnikovih promišljanja i analiza vlastite pojave. Od samih svojih početaka umjetnik vlastite kreativne pozicije gradi na razobličenju i transgresiji tradicionalnih postulata autoreprezentacije i krutih zadatosti medija – ponajprije kiparskoga - kojeg uglavnom koristi. Štoviše, prema akademskom umjetničkom zvanju i deskripciji vlastite pojave zauzima ironijski stav dovodeći ih gotovo do „dadaističkog“ apsurda. Poništava li umjetnik u ovom radu tradicionalno shvaćeni medij kiparstva i inherentne mu postupke gradeći od efemernog materijala nekonzistentni volumen otpada? Ili možda izvrćući alate vlastitog djelovanja sabotira instituciju umjetnosti i svoje mjesto u njoj? iz teksta kustosa izložbe Dalibora Prančevića

Predrag Pavić rođen 1982. god. u Zagrebu, diplomirao je 2011. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Geteborgu, Cataniji, Sofiji, Dusseldorfu, te je nagrađivan za svoj rad: Velika nagrada 10. Trijenala kiparstva, nagrada za najboljeg diplomanta ALU u 2011. godini, Velika nagrada Emanuel Vidović na 38. Splitskom salonu, nagrada hrvatske sekcije AICA na 12. Trijenalu kiparstva, finalist je nagrade Radoslav Putar. Član je HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.