Anton Vrlić u Muzeju Grada Kaštela

Tijekom 34 godine aktivne nazočnosti na hrvatskoj umjetničkoj sceni Anton Vrlić  izražava se na prepoznatljiv i sebi svojstven  dinamičan i istraživački način u raznim medijima, slikarskim, grafičkim i kiparskim. U nizu izložaba koje je ostvario u posljednjih desetak godina  dominiraju stakleni umjetnički predmeti, odnosno staklo-skulptura, te kombinirane izložbe stakla i slika, zatim stakla, slika, crteža i grafika. Vrlić je slikar po evokaciji, pa je  slikajući i krenuo  u avanturu svog umjetničkog poziva. Slikarsko iskustvo oslobađalo je njegovu istraživačku i dinamičnu prirodu prema drugim likovnim granama što je rezultiralo prožimanjem i sparivanjem tih iskustava u različitim medijima i tehničkim postupcima.

U  Muzeju Grada Kaštela Vrlić ponovo izlaže nakon 26 godina, kada je bila izložena njegova grafička mapa "La boca", nastala nakon boravka u Argentini, Brazilu i Paragvaju 1987. i početkom 1988. godine.  Za ovu prigodu izabrano je 17 slika nastalih od 2002. do 2013. godine uključujući i  one iz  još aktualnog ciklusa "Terra incognita", započetog  2006. godine, i slike gotovo jednakog strukturnog i kreativnog tretmana, ali se nazivljem  prostorno i problemski odmiče od Terre / Zemlje.   

Naziv Terra incognita (lat. nepoznata zemlja) navodno je prvi put uporabio grčki, matematičar, zemljopisac i astronom Klaudije Ptolomej (nakon 83. – 161.), a poslije su ga preuzeli kartografi, rabeći ga  od 15. st. kao naziv za još neistražene novootkrivene zemlje. Danas se  izraz rabi metaforički za opis neistraženih predmeta ili područja.  Vrlićeva "Terra incognita", emanira circulus vitae, ukazuje na mistiku stvaralačke i pokretačku snage,  upozorava na destrukciju i propadanje, opominje i podsjeća na zajedničko ishodište živog i neživog, materijalnog i duhovnog. Ciklus  se  nastavlja  na  njegovo prethodno enformelističko, materično, gestualno,  egzistencijalističko, doživljajno slikarstvo 90-ih godina 20. st. koje signifikantno korelira s tadašnjom zbiljom opterećenom ratnim stradavanjima, slično poratnim  enformelističkim događanjima u Europi, ali i u Hrvatskoj polovicom 20. st. (I. Gattin, E. Feller, …) 

Sada kao i u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća  Vrlić svojom gestualnošću, tašističkim nanošenjem boje, lijepljenjem i struganjem slikarske magme  sudjeluje u dramatici životnih mijena, rađanja i umiranja, kretanja i mirovanja, rasta i propadanja, bujanja i nestajanja, toplini i hladnoći, strasti i obamrlosti, svjetlu i mraku – sve to na slikarskom platnu. U seriji radova naslovljenim "Terra incognita" autor postavlja tezu o narušenom odnosu čovjeka i prirode, koji pak, kao što se može konstatirati već ima zabrinjavajuće posljedice, a po medijskim prikazima i autoritativnim interpretacijama te znanstvenim iskazima i katastrofične prognoze koje nagovještavaju još veće destruiranje tog odnosa. ( M. Bešlić, Vrlićeva Terra Inkognita, 2012.) . Referirajući se na emociju i užitak stvaranja, autor propituje društvenu zbilju. Preko aktualnog i elementarnog, proniče u strukturu tvarnog, dotičući sfere netvarnog.

Nakon angažiranih umjetničkih postupaka,  geste, zadiranja u materiju poput paranja slikarske podloge, uvodeći prostor iza slike u sliku, zatim apliciranja i amalgamiranja neslikarskih materijala, Vrlić se smiruje. Ulazi u novu fazu, doduše i dalje bogatog i strastvenog slikarskog duktusa te  skladnih, kompozicijskih rješenja.  Pomalo divlja art-brutistička komponenta gasi se i ustupa mjesto uslojenim lirski tretiranim površinama, monokromnoj tonskoj organizaciji slike podčinjenih kolorističkih i morfoloških akcenata i već ranije usvojenog potpuno apstraktnog imaginarija. Semantička i simbolička čitanja pokazuju se u koloritu i nazivlju (Širenje plavetnila, 2002., Edenski vrt, Obećana zemlja, 2006., Plavo-zeleni planetarij, 2005. Terra incognita). Sadržaj kompozicijâ je u brojnim kromatsko - tonskim slojevima i tvarnim nakupinama meditacijskog karaktera. U ranoj slici Portret moje kuće (1982.)  Vrlić poseže za krhotinama stakla koje aplicira na sliku, koje mu doduše tada služe više kao mimetičko sredstvo. Od tada do danas staklo se kao materijal afirmiralo u Vrlićevu opusu i kao gradivni materijal i slika i skulptura. Novije slike monokromnih, uslojenih, tonskih, titravih površina, sitnih poteza nositelji su zalijepljenih krhotina stakla, pravilnih ili pak nepravilnih oblika, koji  izgrađuju teksturu slike, a ujedno su i sami nositelji intenzivnih kolorističkih akcenata (Crno polje, 2013, Bijelo polje, 2013.).

Dinamičnost tragalačkog duha Antona Vrlića u stalnom preoblikovanju i primjeni  prethodnih  iskustava  na sljedeće stvaralačke i kreativne procese odražava se  raznolikom i kompleksnom produkcijom od samih njegovih  umjetničkih početaka pa do danas. (Mirela Duvnjak)