Izložba Antona Vrlića u Bjelovaru

Živimo u vremenu kada se sve percipira kao potrošna roba. Opsesivno zgrtanje materijalnog bogatstva dovodi do radikalnog propadanja ljudske duše. Iskonski odnos čovjeka i prirode narušen je kontinuiranom masovnom proizvodnjom što rezultira nebrojivim gomilama otpada. Ekologija sve češće postaje reakciona srž umjetničkog djelovanja.

Upravo su posljedice ljudskog djelovanja na prirodni okoliš nit vodilja u izloženim slikama i skulpturama umjetnika Antona Vrlića. Bogatstvo stvaralačkog duha umjetnika čuvstveno i duhovno reagira na radikalne promjene u neposrednoj okolini. Sam naziv ciklusa slika Terra Incognita, u direktnoj korelaciji s ciklusom skulptura Staklarij, otvara niz ključnih pitanja; od neprepoznatljivosti devastirane prirode, preko odgovornosti ljudskog djelovanja, pa sve do rješavanja rastućeg problema zbrinjavanja nesređenog otpada.


Zaokupljen procesom taloženja Anton Vrlić kombinira klasične slikarske elemente platno i boju s predmetima percipiranim kao slikarski otpad poput staklenih paleta i iskorištenih tuba boje čime stvara vlastiti reciklažni prostor na području slike. Slijedeći karakter procesa zbrinjavanja otpada, autor pojedine slike stvara godinama taložeći na površinu platna naslage raznovrsnih predmeta. Neograničeni vremenski period pruža slobodu vraćanja pojedinim slikama i naknadno dodavanje određenih elemenata čime se stvara plodno tlo za slikarski rast u specifičnom materijalu. Platno postaje podloga na kojoj se nižu slojevi pastuoznih nanosa boje, komadića stakla, oplošnjenih tuba i ostataka armaturne žice. Boja, gustoća, oblici i dominacija određenog materijala varira od slike do slike. Referiranje na razne vrste komunalnog, ambalažnog, proizvodnog i elektroničkog otpada naglašava kompleksnost dinamičnih kompozicija velikih platna koja pobuđuju različite osjećaje kod promatrača.

Duboke, kaotične i koloristički akcentirane kompozicije odraz su kaosa svježe nabacanog raznovrsnog otpada u kojem svaki element posjeduje naglašeno distinktivne oblikovne karakteristike. Boje pojedinih elemenata vremenom blijede, predmeti se raspadaju, te međusobno stapaju i prožimaju oblikujući bezličnu masu. Primijenjene tehnike i gradivni elementi slike zorno dočaravaju ranjavanje prirode, posebice tehnika drippinga koja asocira na posljedično ispuštanje toksičnih supstanci u okoliš. Dominantna boja pojedinog platna govori o različitim vrstama zagađenja; bjelina i sivilo o odbačenoj bijeloj tehnici, duboko plavetnilo o zagađenju voda, dok zelenilo evocira organski otpad.
Površine pojedinih kompozicija nalikuju na razbijeno ogledalo čime interpretiraju fragilnost i destrukciju ljudske duše koja je uvjetovana destrukcijom prirode. Kao što se komadići stakla vremenom sve više i više razlikuju, udaljavaju, mijenjaju, te talože na prethodne predmete i bivaju prekriveni predstojećim otpadom, tako se i ljudi međusobno distanciraju kako jedni od drugih tako i sami od sebe.

Tema čovjekovog djelovanja na prirodu nastavlja se u staklenim skulpturama nastalim paralelno s enformelističkim platnima. Staklo kao esencijalni gradivni element materičnih slika pretače se u staklene skulpture koje mrlju, liniju i boju zarobljavaju unutar staklene opne. Površina i nutrina staklenih kubusa postaje reciklažno dvorište. Korelacija između slika i skulptura vidljiva je u komplementarnom odnosu boja i korištenih materijala. Akromatsko platno s naglaskom armaturne žice na crnoj podlozi pronašlo je svoju inačicu u prozirnom valjku s armaturnim elementom. Zeleno platno akcentirano komadićima stakla formiranim u vodoravne nizove prenešeno je u bogatstvo tamnozelenog valjka.

Nepravilni organski oblici Staklarija čine okvir niza supstanci koncentriranih unutar staklenih formi. Kao da je sav život uhvaćen unutar staklenog bloka. Mjehurići zraka, štapići, žice i razni koloristički akcenti naznačuju sadržaj, te intrigiraju i privlače pažnju promatrača. U platnima koncentriran na višegodišnji proces taloženja, Vrlić u staklenim skulpturama, svjestan brzine prolaska odlučujućeg trenutka, namjerno ne kontrolira i ne korigira nastale slučajnosti unutar rada, ističući tako i nemogućnost naknadne izmjene ljudskog djelovanja u prirodi.
Slike i skulpture Antona Vrlića izraz su dubokog promišljana o slojevitosti vremena unutar kojeg taložimo materijalnu i duhovnu baštinu. Duhovnost, iako egzaktno i empirijski nemjerljiva, kroz primarni medij stakla kao nositelja svjetlosti, te materičnost ekspresivnih slika, prožima problematiku svijesti čovjeka o učinjenim nepovratnim posljedicama na prirodu. Sonja Švec Španjol