Izložba Josipa Tirića u Galeriji Bačva

(..) Josip Tirić je slikar. Slikar je po bitnosti i po sebi. To se izražava u načinu slikanja, gdje se ekspresija življenja usmjerena iznutra prema vani, stapa sa ekspresijom slike kao totalnoga ekrana u mjerilu: od povijesnoga ekspresionizma do post-ekspresionizama današnjeg informatičkoga i informacijskoga doba, uz odjeke zrcalnih slika koje najbolje vidimo u ogledalu ili na fotografiji – zaustavljenoj slici. Tirićeve slike ostvarene su izrazitom psihološkom skalom: duh – duša – duševnost. Bolećivo su emotivne, teške i izrazito melankolične. Melankolija je ovdje stanje duha i njegova planeta Saturna, poput čuvene Dürerove 'Melankolije I', koja čovjeka sapinje, a ujedno mišlju i tugom oplemenjuje,  što je povezano i s četiri antička filozofska elementa, ali i četiri ljudske tekućine od kojih je jedna crna žuč...

Kada gledamo Tirićeve slike vidimo  ekspresiju violetnoga  koja se proteže cijelim autorovim purpurnim krugom na svjetlo-tamnoj ljestvici, zapravo, iste boje – poput autorskoga slikarskoga traga u našem post-tranzicijskom prostoru i vremenu. Stoga su Josipove slike s onu stranu svake ideologije – humanistički zapis mladoga slikara – koji ju razotkriva istim onim sredstvima, ovdje, umjetnosti, od koje su stvorene. Slike prikazuju interijere i eksterijere u kojima se isprepliću znakovno, stvarno i imaginarno; ujedno opće, pokatkada univerzalno, ali uvijek  osobno viđenje stvarnosti, koju svaki dan, dan za danom, živimo. Sve je isprepleteno nenametljivim vizualnim analogijama.

Olovni pruski vojnik sa šljemom i tipičnim brkovima  i  lik s gas maskom, nad kojima bdije ptica mudrosti izletjela iz pejzaža – slike – u sobi – u slici; djeca u noći obasjanom mjesečinom (prva četvrt) i okruglom lampom, kao i ekranom s ovu stranu prozora; totalni božanski pejzaž s Trabantom i čovjek u maskirnoj uniformi iza slikarskih rešetaka ispod vulkana u pozadini; žena koja briše suze i nos maramicom ispred srušene kuće, reklamna slika s bijelim zubima sa skijanja, kao i slijepa pionirka s crvenim i žutim i plavim petokrakama koje padaju… Mnogo je analogija i poveznica sa simbolima vremena. Naravno, različita je zapadna i istočna melankolija, ona sjevernjačka i ona južnjačka, kao i ona koja je intimna i posve osobna – simptom bolesnoga društva i duha vremena. iz teksta Željka Marciuša