Milan Marin i Alenka Viceljo u Galeriji Fonticus

Milan Marin, uzimajući najbolje iz svog dosadašnjeg bogatog iskustva, otvara novo poglavlje svog opusa. Osnovni namaz grubog materijala je jednakomjerniji, snažne teksture manje su ispisane grafizmima i piktografskim elementima. Na dramatičnoj, nešto zatamnjenoj podlozi pojavljuju se proporcionalno veći likovni zapisi. Pojavljuju se oblici koji bivaju izdvojeni iz podloge.


U ovom postavu nešto je naglašeniji značaj boje, a češće su tople, ohlađene crnim ili sivim tonovima pozadine. Slojevita podloga značajnije je ostavljena kao pozadina dok površinske, kolorirane slojeve, uvijek umjerene i zgusnute uz urezane intervencije, zapažamo kao prednji plan. Tek ponegdje nailazimo na biljeg ili trag snažnijeg kolora značajan za dojam. Sve intervencije kao da su privremene, kao da mogu nestati ili se sublimirati u podlogu.  

Alenka Viceljo kreće od oblikovanja zemljane mase koja postaje slikarska podloga. Proces  nastavljaju crtački potezi na listovima plemenite gline i rezultiraju reljefnošću. Oni se pojavljuju kao nosioci glavnih oblika, kao dio teksture ili kao obrubi. To početno činjenje autorica, ovisno o impresiji, raspoloženju ili potrebi nadograđuje tonovima ili manjim grafovima. Podloga, glina zadržava, pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Autorica ponekad dozvoljava razlijevanje patine. Tako, instinktivan crtež biva poduprt tonom. Umjetnica ne poštuje dosljednost već kombinira crtež, zapis i toniranje kako joj to nalaže trenutak izgovora misli. Kompozicije većine radova su funkcionalne, unatoč spontanosti. Kadrovi su do krajnjih mogućnosti ispunjeni motivom. Oblici su građeni sasvim osobeno i prelaze u prepoznatljivi autorski rukopis. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Umjetnica kreira drhtave, minuciozne zapise, služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. iz teksta Eugena Borkovskog