Umjetničke rezidencije – realnost i perspektive

Ivana Podnar

Ključno se pokazalo ponuditi kvalitetne argumente o važnosti rezidencijalnih programa kako bi postali jedno od prioritetnih područja nacionalnih kulturnih politika, što je prepoznala i Europska unija stavljanjem na agendu ovog oblika mobilnosti umjetnika. Kako bi se do takvih argumenata došlo i u hrvatskom kontekstu, razgovarali smo s domaćim i stranim umjetnicima, te organizatorima koji dijele iskustva umjetničkih rezidencija.

Za umjetnika Gorana Škofića, koji je do sada participirao na 5 međunarodnih rezidencijalnih programa, motiv za sudjelovanje primarno je transnacionalno iskustvo: 'Makneš se na neko vrijeme iz svoje sredine, oslobodiš se jer si cijelo vrijeme vezan za jedan okvir koji te često drži začahurenim. Super je vidjeti kako ljudi iz druge sredine gledaju na tebe pa onda vidiš što bi još mogao implementirati u svoj rad, možda promijeniti, što je ono što je u tvom radu zanimljivo ljudima vani…' Osobni razvoj umjetnika, prostor i vrijeme koji su u cijelosti posvećeni refleksiji i istraživanju, upoznavanje drugih umjetničkih sredina, stvaranje međunarodnih kontakata… sve su to prednosti za umjetnike koje se ne dovode u sumnju.

Međutim, do razilaženja u gledištima dolazi oko pitanja koje su koristi od umjetničkih rezidencija za organizatora i lokalnu zajednicu na temelju kojih bi se potaknulo različite financijere (od privatnih do javnih na lokalnoj, regionalnoj, državnoj i međunarodnoj razini) da pruže podršku te usmjere kulturne politike prema umjetničkim rezidencijama. Tim će se problemom baviti forum planiran za lipanj 2014. godine, kojeg u suradnji s EUNIC-om organizira Pogon, a o čemu smo razgovarali sa Sonjom Soldo: 'O čemu bismo trebali pričati: zašto rezidencijalni programi, konkretna iskustva uspješnih centara koja bi se trebala prezentirati, umjetnici bi trebali predstaviti svoja iskustva i otvoriti temu o rezidencijama kao jedinom načinu da opstanu i rade. (…) Res Artis će se također uključiti - oni trenutno rade na istraživanju konkretnih podataka koji govore o tome zašto su za socijalno tkivo grada, mjesta gdje se rezidencije događaju, te rezidencije bitne.' Soldo ujedno sudjeluje i u organizaciji rezidencijalne razmjene između Pogona iz Zagreba te Akademie Schloss Solitude iz Stuttgarta, koji su usmjereni prema umjetnicima iz područja arhitekture, umjetničkih praski u javnom prostoru, umjetnicima koji se zanimaju razvojem grada…. 'U Hrvatskoj se raspisuje natječaj na kojem se odabire troje umjetnika, a između tih troje, Solitude odabire jednog. Umjetnici iz Solitudea također dolaze na rezidenciju u Hrvatsku.' Prednost koju Solitude omogućava jest da 'pritisak od krajnjeg rezultata zapravo ne postoji, stvar se ne mora dogoditi odmah tamo po završetku tvog boravka. Mnoge stvari završe publikacijom 3 godine nakon što je netko tamo bio. (…) Solitudeu je važno stvaranje mreže koja je održiva, trajna i intenzivna', objašnjava Soldo.

Promišljanje o važnosti rezidencijalnih programa prelazi okvire instantnih rezultata, a procjena uspješnosti traži sasvim drukčiju vrstu evaluacije, koja se ne može mjeriti izložbom, predstavom ili sličnim proizvodom koji bio se podastro kao dokaz suvislog ulaganja u umjetnost i kulturu. U ovom su slučaju na djelu složeniji procesi s dugoročnim učinkom, koji doista koriste ne samo umjetniku i kulturnoj sceni, već i zajednici u širem smislu kreiranja novih identiteta. Mala performerska scena pokretač je rezidencijalnog programa za umjetnike iz područja cirkusa na kojem je 2013. godine sudjelovao Cohdi Harrell, boravivši u Svetvinčentu i Zagrebu. Upravo je ova umjetnička rezidencija otvorila pitanja kako definirati, a potom i usuglasiti, očekivanja različitih aktera koji su uključeni u realizaciju programa: umjetnika, organizatora, publike. Ivan Kralj o tome kaže: 'Mislim da svi ti podupiratelji moraju promisliti razloge zašto uopće investiraju u umjetnost – je li to njihova dugoročna prisutnost na listi zasluga tog djela, je li to jednostavno mecenaštvo… Mislim da to ne smije bit tek vrsta angažmana, zato što bi to bila jeftina i nepravična verzija komercijalne eksploatacije tih umjetnika. Razlog ne može biti tek atraktivni dodatak u turističkoj ili kulturnoj ponudi, već je doista poanta da je rezidencija jako korisna za rad umjetnika – u ovom slučaju Cohdija Harrella – usprkos tome što je na kraju svoj work-in-progress izveo samo u Svetvinčentu, ali ne i u Zagrebu zbog tehničkih poteškoća, na razočaranje nekih od partnera koji su u projekt bili uključeni. Umjetničke rezidencije, ako je riječ o izvedbenoj umjetnosti, uvijek su dio procesa nastajanja, kreiranja. Ako predstava nije završena baš na rezidenciji (a završena je po logici stvari tek na posljednjoj u nizu rezidencija), onda očekivati da imaš gotov proizvod kod svakog osiguravatelja rezidencije je iluzorno. (…) Čini mi se da treba uvijek razmišljati dugoročno – odnosi s umjetnicima neće prestati na umjetničkoj rezidenciji, što znači da će na primjer Cohdi Harrell sljedeće godine imati europsku premijeru na Festivalu novog cirkusa, za puno manje novca nego što bi to bilo da se rezidencija nije ostvarila. I u kvalitativnom smislu, benefit je veći nego da smo samo konzumirali prezentaciju poluproizvoda na kraju jednog rezidencijalnog boravka! Čak i kad govorimo o susretima s publikom, oni bi tu trebali postojati ako imaju korist za samog autora, u smislu da s publikom testira neka rješenja koja inače nema priliku testirati, a ne kako bismo lokalno opravdali da je publika nešto 'dobila'. Upravo suprotno – publika je nešto 'dala', ugradila se u umjetničku kreaciju. (…) Pokušavam objasniti da postoji dugoročna uloga, a kratkoročne računice mogu biti vrlo kontraproduktivne, čini mi se i za samu zajednicu koja će tada možda izgubiti vjeru u rezidencije ili samu izvedbenu umjetnost. To su vrlo fragilni momenti umjetničkog stvaranja s kojima trebamo biti oprezni ako želimo zaista dobro i umjetniku i zajednici.'

Cohdi Harrell na svojoj je rezidenciji u Hrvatskoj bio suočen s tehničkim problemima koji su bili razlogom nemogućnosti da se rad u konačnici predstavi u Zagrebu, no sam je umjetnik, usprkos tome, svoje iskustvo boravka i rada u Hrvatskoj ocijenio korisnim i važnim. 'Rad na kojem sam radio pod snažnim je utjecajem okoline; 'theOTHER' je vrlo osobni rad koji istražuje unutarnje krajolike tišine, kaosa i nepripadanja. Nakon mog dolaska u Svetvinčenat, znao sam da će moj rad biti pod snažnim utjecajem izolacije i mirnoće. U savršenom kontrastu, moje je vrijeme u Zagrebu bilo jednako 'samotno', ali u sasvim drukčijem kontekstu grada. Ova je kombinacija bila savršeno okruženje za istraživanje na kojem sam radio: kako se osjećamo sami kad nema nikoga u blizini te kako se osjećamo sami kad smo okruženi drugima? Tako da, iako nije bilo planirano, okruženja su na kraju bila vrlo važna podrška mom istraživanju. (…) Namjera mog boravka u Hrvatskoj bila je istraživanje i razvijanje novog rada; a to je funkcioniralo na vrlo pozitivan način.'

Tipološka, vremenska i sadržajna raznolikost rezidencija omogućuje umjetnicima da pronađu za sebe optimalan model koji u konkretnom trenutku pruža najveći stimulans njihovom radu, a time posljedično i svim ostalim partnerima. O svojim iskustvima Goran Škofić kaže: 'U nekom trenutku možda bih htio raditi s nekom zajednicom, raditi neki site specific rad, ili raditi u nekoj grupi ljudi, a nekad ti treba možda samo slobodno vrijeme i dislokacija i ništa više. Možda čak kad završiš rezidenciju i ne napraviš nikakav rad, bitno je da si bio tamo, a rezultat će se pokazati za 2-3 godine. (…) Rezidencije se mogu gledati i kao reklame za državu. Kad sam bio u Brazilu 4 mjeseca, nisam radio nikakav specifičan rad, nego sam najviše vremena samo potrošio na putovanje, učenje jezika, upoznavanje kulture. Čak mi je i organizator rekao da nije nužno da napravimo neki rad, nego da je bitno da sam ja tu, a rezultat može bilo kad isploviti, za par godina.'

U Hrvatskoj još ne postoji sustavna politika potpora rezidencijalnih programa, no rasprava o optimalnim modelima podrške na svim razinama postaje sve aktivnija. Program umjetničkih rezidencija mogao bi se promatrati i kao svojevrsni kontinuitet kojeg domaća umjetnička javnost baštini iz perioda socijalizma, kad su umjetničke kolonije u jednoj mjeri omogućavale sličan oblik razmjene između umjetnika, lokalne zajednice i gospodarskih subjekata. Sonja Soldo također se osvrnula na ovaj aspekt, naglasivši 'da ne pričamo da je to neka svjetla praksa sa zapada koju mi ovdje moramo malo usustaviti nego bi se trebalo malo osvrnuti i pogledati unatrag. Baš kad pričamo o tome što je umjetnik koji negdje boravi značio za zajednicu, koja je uopće tu bila namjera…. Postojala je jasna namjera da umjetnici koji su bili na koloniji oplemene život radnika i njegovo slobodno vrijeme.'

Zašto ulagati u rezidencije? Pitanje je na koje su zajedničkim snagama pokušali odgovoriti stručnjaci u kulturi okupljeni u knjizi Re-tooling Residencies: A Closer Look at the Mobility of Art Professionals, koja je nastala kao rezultat prve Res Artis konferencije za istočnu Europu održane 2009. godine. Odile Chenal ukazuje da se usprkos gospodarskoj krizi javlja sve veći trend ulaganja u umjetničke rezidencije te da su u posljednjih deset godina gradovi i regije sredstva kojima bi inače podržavali festivale, usmjeravali u rezidencije, tumačeći to posljedicama sljedećih trendova:
- promijenjena uloga umjetnika koji su prozvani da interveniraju u sve vrste društvenih konteksta, da otkrivaju nove stvarnosti, stvaraju zajednice, doprinose inkluzivnoj politici….
- povezivanje umjetnosti i društvenog konteksta (rezidencije kao dio kulturnih politika za lokalni razvoj);
- rezidencije i umjetnicima i domaćinima daju osjećaj kontinuiteta, procesa održivosti, iako su konkretni rezultati manje vidljivi.

Parafrazirajući Chenala, umjetničke rezidencije čine neizostavni dio kulturnog i ekonomskog razvoja, socijalnih i međunarodnih politika, i samo smo korak do rizika njihove instrumentalizacije, kojeg se ne treba bojati sve dok svi uključeni partneri jasno predstavljaju svoja očekivanja i pokazuju spremnost na dijalog (Re-tooling Residencies: A Closer Look at the Mobility of Art Professionals, 2009, 211-215). Jean-Baptiste Joly u istom je izdanju predstavio ključni razlog postojanja Akademie Schloss Solitude, a koji bi nesumnjivo mogao biti argument da se u našem kontekstu dodatno aktivira pitanje rezidencijalnih centara: 'Ako svoju ulogu ozbiljno shvati, rezidencijalni umjetnički centar može stvoriti vrlo poticajno okruženje za umjetnika, a također može i profitirati od njega; on može bit mjesto u kojem se jednostavnije stvaraju osobni odnosi izvan pravila struke, koji se temelje na obostranom povjerenju i simpatijama. Po mom osobnom mišljenju, to je autentično mjesto za ponovno koncipiranje odnosa između umjetnika i kulturnih institucija, što znači između umjetnika i društva kao cjeline' (Re-tooling Residencies: A Closer Look at the Mobility of Art Professionals, 2009, 226-227).