Otvaranje projekta Bijenalne suvremene umjetnosti

U 11.30 sati, u pratnji kustosa Bijenala Branka Franceschija i Basak Šenove, počinje obilazak Bijenala.

Na projektu sudjeluju Adel Abidin - Bagdad/Helsinki, Alban Muja - Priština, Alfredo Pirri - Rome, Almin Zrno - Sarajevo, Apparatus 22 and Studio Basar - Bucharest, Armin Linke - Berlin/Milan, Autopsia - Prague/Novi Sad, Banu Cennetoglu and Yasemin Ozcan - Istanbul, Brian Dailey - Washington, Carl Michael von Hausswolff - Stockholm, Carlo Crovato - London/Berlin, Conor McGrady - Burren/New York, Cynthia Zaven - Beirut, Dalibor Martinis - Zagreb, Danica Dakić - Sarajevo/Düsseldorf, Daniel Garcia Andujar - Barcelona, Dario Solman - Split /New York, Edin Numankadić - Sarajevo, Edo Murtić - Zagreb, Emre Erkal - Ankara, Igor Bošnjak - Trebinje, Ibro Hasanović - Brussels/Sarajevo, Janos Sugar - Budapest, Kim Cascone - San Francisco, Laibach - Ljubljana, Luchezar Boyadjiev - Sofia, Miroslaw Balka - Warshaw, Nenad Malešević - Banja Luka/Belgrade, Nemanja Cvijanović - Rijeka, Renata Poljak - Zagreb/Split, Paul Devens - Maastricht, Saeri Kiritani - Kanazawa/New York, Simona Dumitriu - Bucharest, STEALTH.unlimited - Belgrade/Rotterdam, Yane Calovski - Skopje

TAJNA - Edo Hozić, direktor Projekta Bijenala
Bila je to najstrožije čuvana vojna tajna u Jugoslaviji.

Tajna nam daje osjećaj povezanosti sa krugom odabranih, osjećaj većeg značaja u odnosu na masu običnog svijeta. Tajna je tu da odvoji pojedinca ili skupinu ljudi od šire zajednice. Što je tajna veća, to je veća distanca od društva. Velika tajna pripada nekolicini odabranih. 

Za tajnu zvanu ARK (Atomska ratna komanda) znalo je šest ljudi: četiri generala, premijer i Josip Broz Tito. Taj klub predstavljao je u neku ruku pretorijance u odbrani čitave zemlje, društvenih dostignuća, ideoloških vrijednosti, naših sudbina i naših života od nadolazeće propasti.
 
Objekat je građen 26 godina, od 1953. do 1979.  Izgradnja je koštala oko četiri milijarde i 600 miliona američkih dolara. Površina mu je 6.500 kvadratnih metara. Sastoji se od 12 međusobno povezanih blokova.
 
Čak i velike državne i vojne tajne jednom prestanu biti tajne, pa su tako početkom ovog vijeka vrata ARK-a otvorena i običan svijet je pohitao da vidi to čudo u utrobi Zlatar planine. I nema toga ko se nije pitao, lutajući kroz labirint od betona i stijenja, kroz objekat građen da izdrži atomski udar od 25 kilotona, kako su ljudi koji su gradili ovo čudo zamišljali dan nakon kataklizme? Šta ih je čekalo nakon izlaska iz ARK-a? Ipak, ne treba biti suviše strog. Kroz cijelu ljudsku istoriju vladari su gradili zamkove, kule i utvrde i raznorazne linije odbrane da bi zaštitili, prije svih, sebe.

Gradnja odbrambenih objekata nije karakteristika nekog geografskog prostora, vremenskog razdoblja, ekonomske moći niti društvenog uređenja. I kao što su srednjevjekovni arhitekti gradili kamene utvrde po brdima, u periodu Hladnog rata gradila su se atomska skloništa. Razlika izmedju gradnje jednih i drugih objekta je i u tome što postojanje srednjevjekovne utvrde nije bila tajna, iz daleka su bili vidljivi da bi opomenuli neprijatelja i pokazali snagu odbrane.

U svakom slučaju, naša zajednička civilizacijska tekovina izgleda mi kao ostavština likova koji su u njihovo vrijeme drmali svijetom i ne sanjajući da će u budućnosti njihove raznorazne fortice, njihovi dvorci i portreti, pribori za jelo kojim su se služili i uniforme, jednom postati javno dobro, prestati biti tajna i biti upisani na listu kulturno-istorijskog nasljeđa novih civilizacija.
 
Samoća je dio svake tajne. I to je ono što sam osjetio kada sam prvi put kročio u ARK. Ono što njegovu usamljenost čini tako strašnom, tako groznom, a u isto vrijeme tako monumentalnom i grandioznom jeste da se taj sablasni prostor usamljenosti nalazi usred zemlje i svijeta koji bruji od graje, od života, od novih dostignuća i novih radoznalosti. Nikad u istoriji čovječanstva nije napravljen takav civilizacijski skok ka boljem i udobnijem kao u periodu u kojem je taj besmisleni prostor građen. Nikad se u tom prostoru nije čuo cvrkut ptice ili šum mora, nikad dječiji smijeh.
 
ARK danas želi svjetlost sunčevih zraka umjesto neonske rasvjete, žudi za šumom vjetra u krošnji stabla umjesto turobnog šuma glomaznog klima uređaja, on se nada žamoru ljudi i topotu njihovih koraka umjesto zatvaranja protuatomskih čeličnih vrata. Želi, po prvi put, pustiti u svoje mračne odaje sliku i zvuk života.
U svojoj poluvjekovnoj samoći sa radošću je dočekao umjetnike. A oni su sa sobom unijeli priče iz stvarnog, vanjskog svijeta - ponekad sjetne i smiješne, ponekad proročanske i strašne. Danas, gledajući i slušajući poruke umjetnika, učimo o našoj prošlosti i sadašnjosti i slutimo šta nas čeka u budućnosti. Eto, to je suština Projekta D-0 ARK Underground.
 
Prvobitna namjena atomskog skloništa kao i sam prostor, objekat od velike istorijske vrijednosti, čine kontekst ovog umjetničkog projekta dodatno važnim, pružajući mogućnost novom ne-tradicionalnom pristupu za promociju kulture i savremene umjetnosti.

Ovo je, dakle, u prvom redu umjetnički projekat kojim se štiti nama značajno kulturno-istorijsko nasljedje. Također, Projekat u sebi nosi poruke tolerancije, mira i prihvatanja različitosti, poruke posebno važne za nas koji živimo na prostorima bivše Jugoslavije. Ovim projektom iznova gradimo porušene mostove ljudskosti, morala i suživota.
Ovaj bunker predstavlja toponim važan za istraživanje našeg zajedničkog kulturno-istorijskog nasljeđa.
 
Smisao i osnovna ideja Projekta D-0 Ark Underground je da ovu veliku društvenu vrijednost zaštiti od propadanja i da u isto vrijeme, ovom avetinjskom mjestu, putem energije koju umjetnost nosi, udahne novi život Atomskom skloništu. U konačnici, ovaj objekat treba transformirati u Muzej savremene umjetnosti D-0 ARK.

Objekat D-0, Titova atomska ratna komanda, građen je da primi, smjesti i zaštiti 350 ljudi i omogući uspješno rukovođenje i komandovanje oružanim snagama u slučaju atomskog rata, bilo je tumačenje Ministarstva odbrane SFRJ. Današnja definicija glasi ovako: 'Objekat D-0, Titova ratna komanda, primit će, smjestiti i omogućiti umjetnicima da svojim umjetničkim djelima zaštite atomsko sklonište.'