U Galeriji Nova, u srijedu, 6. ožujka, u 19 sati, održava se predstavljanje knjige Dalibora Martinisa 'Vječna vatra gnjeva - Bilježnica'. O knjizi u izdanju DAF- a i projektu Vječna vatra gnjeva razgovarat će Žarko Paić, teoretičar i autor uvodnog eseja, Boris Greiner, dizajner i autor razgovora s umjetnikom te Dalibor Martinis.
vrijeme: 06.03.2013. 19,00
mjesto: Zagreb; Galerija Nova, Teslina 7
O projektu Vječna vatra gnjeva (2007)
Projekt generira izvedbu čina pobune, koja se sve učestalije zbiva u urbanim prostorima svjetskih velegradova i gotovo po pravilu posreduje znakom zapaljenog automobila. Nestajanje objekta u plamenu je višestruka negacija na djelu. Ono, naravno, negira samu materijalnost objekta, negira cijelu simboliku automobila preko koje se ostvaruje društveni status vlasnika, ali negira i samo mjesto na kojem se palež zbiva, dakle, grad, ulicu ili trg kao locus društvenosti, susretanja, međuljudske komunikacije i razmjene.
Umjetničkom akcijom paljenja automobila namjera nam je da posvojimo sve takve iskaze nezadovoljstva, pobune i bijesa koji će se događati u budućnosti u različitim trenucima, na različitim mjestima. Smještajući ovaj čin u područje umjetnosti moći ćemo sve sljedeće paleži automobila razumijevati kao dio nekog možebitno jasnije strukturiranog idejnog, metapolitičkog sklopa. Istovremeno vraćamo, izravno na asfalt i u društvenu memoriju, sve one paleži automobila koje su se događale u Bejrutu, Nablusu, Bagdadu, Parizu, Berlinu ili Teheranu.Vječna vatra gnjeva dio je veće grupe radova pod zajedničkim nazivom Data Recovery. (D.M.)
Žarko Paić (iz eseja Perspektive događaja)
Paradoks je transmedijalne umjetnosti u tome što ona ne koristi materijalne uvjete medija za kritiku realnoga svijeta. Posve suprotno, kao što je za Deleuzea jedini pravi estetički problem i nadalje (ne)realizirani program povijesne avangarde o ulasku umjetnosti u život, tako se za Martinisa jedini pravi problem suvremene umjetnosti pokazuje u izlasku iz magme i pepela života kao umjetnosti, jer i život i umjetnost u postglobalno doba nisu više ništa drugo negoli funkcije i konstrukcije, kodovi i modeli, slike i tvorevine medijski zatvorene kuće u kojoj 'čovjek nije gospodar'. Posljednja je zagonetka ovog misterija neprikazivosti u pregorijevanju same Stvari (to autó). Ono odakle izvire moć mišljenja i kazivanja na Stvar samu slikovna je neprikazivost kaosa u buktinji i pepelu tvari. Umjetnost nakon kraja fetišizma želje više ništa ne prikazuje i ne predstavlja.
