Igor Gržetić u riječkoj Galeriji Juraj Klović

Rorschach i nova pornografija
(Što li uopće vidimo?)

Projekt Rorschach i Nova pornografija javlja se kao rezultat višegodišnjeg studiranja jedne relativno mlade, ali zahtjevne, discipline - teorije likovnosti. Ušavši dublje u materiju ove struke sve mi je jasnijim postajalo provođenje interdisciplinarnosti - pažljivo ispreplitanje povijesti umjetnosti s postignućima ostalih znanstvenim disciplinama. Stoga je za potpunije razumijevanje postava skrivenog pod geslom Rorschach i Nova pornografija važno osim pojedinih spoznaja teorije likovnosti, upoznati i nekoliko osnovnih principa projektivne psihologije.

U radovima jednog od najznačajnijih istraživača umjetnosti, ali i društva uopće, Ernsta Gomricha pronalazim teoriju koja je iznova definirala moj pristup kreaciji. On u nekolicini svojih publikacija i brojnim esejima, opterećen iskustvima ponajprije psihologije, filozofije, sociologije, biologije i medicine, pomnom čitatelju pokušava približiti naizgled jednostavan problem iluzije - pitajući se na početku dugogodišnje rasprave kako slika prikazuje? Naime, strukture poput jezika, onog likovnog ili verbalnog, posreduju načinu na koji vidimo ono što nas okružuje, kao i organiziranju vlastitih iskustava više od vanjskog svijeta, što govori u prilog tome da značenja u velikoj mjeri ovise upravo o nama. Obzirom na prethodno spomenuto svako prikazivanje počiva na vođenom projiciranju ili drugim riječima klasificiranju u kartotečkom sustavu našeg uma.

Ovdje svojoj teoriji Gombrich pridružuje sljedeći važan pojam - mentalnu usmjerenost - kojeg predstavlja kao stanje spremnosti na određene provjere ili načelo selekcije koje obuhvaća stavove i očekivanja koji će utjecati na zamjedbu i učiniti nas spremnim da vidimo ili čujemo jednu stvar umjesto druge. Upravo je načelo mentalne usmjerenosti u jednom od svojih spisa ovaj austrijski znanstvenik pojasnio na primjeru slobodnih mrlja, jer njihovo dekodiranje uvelike ovisi o našoj sposobnosti da u njima raspoznajemo elemente pohranjene u našoj svijesti. (Kada možemo nagađati ne možemo odvojiti ono što vidimo od onog što znamo ili očekujemo, jer snaga očekivanja prije nego li snaga konceptualnog znanja oblikuje naše viđenje, kako u likovnosti, tako i u svakodnevnom životu.) Ideje ovog istraživača zamjedbe, snažno naklonjenog filozofiji Karla Poopera, predstavljaju svojevrstan uvod iliti pomoć u boljem razumijevanju nastojanja švicarskog psihijatra Hermanna Rorschacha. On je pred smrt objavio Psihodijagnostiku (Psychodiagnostik) u kojoj set slobodnih mrlja pretvara u dijagnostičko oruđe.[1]

Takvi oblici kao stimulans za ispitivanje psiholoških reakcija bili su korišteni i prije nego li je Rorschach započeo svoje dugogodišnje istraživanje. No, on se odvažio krenuti dotad zanemarenim putem. Umjesto da se koncentrira na sadržaj odgovora, kao što je to činila psihoanaliza, Rorschach se odlučio za proučavanje njihovih formalnih aspekata. On je uporno ponavljao kako njegov eksperiment predstavlja put spoznaje zamjedbe, a istu je definirao kao proces u kojem se promatrač i svijet susreću idući jedan drugom u susret. Rorschachova, danas vrlo raširena, tehnika zasnivala se na sistematskom variranju nekolicine osnovnih vizualnih podražaja ispod praga konvencionalnih značenja. Deset standardiziranih slika tako predstavlja rezultat Rorschachova pomne selekcije, a njegov cilj ekspliciran je u finoj mreži parcijalnih hipoteza što se vezuju za pojedina svojstva vizualnog stimulansa kao velike provokacije. Sudjelujući u eksperimentu, ispitanik reagira na izazove koji ga potiču da vlastitim doprinosom izjednači sve ono što mu je tvorac testa vizualno uskratio, predočavajući mu oblike i boje bez konvencionalnog značenja.

Ovaj eksperiment u konačnici je pokazao da svaki čovjek izgrađuje ovaj svijet, te da je ono što vidimo realno samo kao konsenzus! Nešto prije Rorschacha slobodnim je mrljama maštu poticao Justinus Kerner, njemački je pjesnik, medicinar i parapsiholog.[2] Jedan od njegovih, ako ne najznačajnijih onda svakako najzanimljivijih, rukopisa Kleksografije (Kleksographien) donosi neobičnu igru dovršavanja slobodnih mrlja potezima perom koji u trenucima izostanka fantazije definiraju entitet iz svijeta duhova obzirom da autoru nisu bila strana spiritistička iskustva. Zanimljivost ovog posthumno objavljenog djela leži u činjenici kako su sve slike, suprotno običaju, nastale prije stihova, tako da svatko tko zaviri u Kernerov svijet dovršenoj mrlji može pridružiti neobičnu poeziju prožetu dubokom melankolijom i neobičnim humorom. Obzirom na specifične životne puteve Rorschach i Kerner različito su pristupili istom fenomenomenu. Dok je Rorschach, oslanjajući se na slobodne vizualne obrasce razvijao (psiho)dijagnostiku, Kerner se pred kraj života, pomoću istih, upustio u složena evociranja. Projekt Rorschach i Nova pornografija temelji se na spomenutoj intrigi, tj. fenomenu različitog kodiranja istog obrasca ovisnom o mentalnoj usmjerenosti promatrača. Postav tako okuplja dva grafička i jedan fotografski ciklus, grafički diptih, niz memorabilija i (pseudo)dokumentarni video.

Četrnaestodijelni ciklus - Porno(grafija) - otkriva akciju stvaranja slobodnih mrlja na komadu presavijenog papira samo što je tinta u ovom slučaju zamijenjena nagim ženskim ili muškim torzom. Opisani postupak rezultirao je stvaranjem začudnih predodžbi koje, obzirom na karakter obrasca i moguću fantaziju promatrača, dobivaju pornografski potencijal. Šestodijelni grafički ciklus i grafički diptih - objedinjeni nazivom Novi Rorschach - pružaju modifikacije izvornih Rorschachovih mrlja pridružene Kernerovoj spiritističkoj poeziji, dok fotografski ciklus - Schloss - vizualizira fantazmagoriju čiji se protagonisti uronjeni u vječnu konteplaciju trude složiti slagalicu izgubljenog (psihodijagnostičkog) znanja.[3] Niz memorabilija Schwarz und Weiß i (pseudo)dokumentarac, Hälfte, za kraj uvode u zanimljive životne priče dvojice medicinara čije su kreacije na početku ulaska u svijet projektivne likovnosti odredile smjer ove izložbe.