vrijeme: 25.02.2012. 18,30
mjesto: Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17
Zajednički nazivnik našeg društva, koji se ne može privatizirati, jest javnost. Važan dio toga je umjetnost. O tome možemo razmišljati poput Hanne Arendt, koja kaže da su 'umjetnička djela misaone stvari,' te ih svrstava, zajedno s filozofijom, na rub prostora djelovanja, u širokom političkom smislu.
Potječemo iz tradicije 20. stoljeća, za koju možemo reći da ima tri glavna razdoblja. Europska avangarda je već na početku uskočila u društveni imaginarij s nakanom da ga promijeni. Veoma je uspješno to učinila, ali nije uspjela promijeniti društvo – koje je zaglibilo u katastrofi Drugoga svjetskog rata.
U poslijeratnom razdoblju, od sredine pedesetih do sredine osamdesetih, neoavangarda je željela obnoviti prostor umjetničkih mogućnosti. Tijekom 1980-ih svijet je postao 'multipolaran'. Umjetnička je scena apsorbirala ekspanziju umjetnosti u širokom spektru aktivnosti i formalnih mogućnosti. Današnji umjetnici moraju sami odlučiti doslovno o svemu, od vlastita egzistencijalnog i društveno-kulturnog položaja, preko sastavnih elemenata i složenosti rada, do pojedinosti osobne vanjštine.
Kako možemo operacionalizirati takvu viziju 'akcije' u umjetnosti? Na primjer, ne moramo umjetnička djela promatrati kao nositelje smisla nego kao 'ansamble', na način da se usredotočimo na specifične postupke kojima umjetnici oblikuju vlastiti pristup. Za to nam je potreban inovativni pristup sadržaju i razumijevanju. Tako bismo mogli vrednovati cjelokupan angažman umjetnika. Vrednovati bismo mogli i trenutne 'site specific', 'time specific' i 'public specific' radove, jednokratne akcije, dokumentiranje i informiranje, što će se pokazati kao obuhvatniji pristup umjetničkom projektu od onog pristupa kad se 'umjetničko djelo' magično pojavljuje u divnoj izdvojenosti bijeloga umjetničkog prostora. Doprinos umjetnosti može se razumjeti samo kroz odnos s različitim elementima umjetničkih aktivnosti.
To je stav koji nam omogućuje da se ponovno usredotočimo na ono što umjetnost može ponuditi zajednici, kad je oslobodimo formalnih i kontekstualnih sustava. 'Duh internacionalizma,' izložba postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti (M HKA) u Antwerpenu i muzeju Van Abbe u Eindhovenu, upravo na takav način predstavlja umjetnost razdoblja neoavangarde.
Bart De Baereravnatelj je Muzeja suvremene umjetnosti (M HKA) u Antwerpenu. Od spajanja s Centrom za vizualnu kulturu 2003, muzej se bavi i vizualnom kulturom u širem smislu. Od 1999. do 2001. bio je savjetnik za kulturnu baštinu i suvremenu umjetnost pri flamanskom Ministarstvu kulture. Prije toga predsjedao je flamanskim Muzejskim vijećem. Od 1986. do 2001. radio je kao kustos u Muzeju suvremene umjetnosti u Ghentu, gdje je priredio brojne izložbe, poput 'This is the show and the show is many things' 1994.
Bio je kustos izložbe Documenta IX u Kasselu. Kao savjetnik u Johannesburgu radio je na pokretanju bijenala u Južnoj Africi. Bio je član Međunarodnog savjetodavnog vijeća za mrežu Sorosevih Instituta suvremene umjetnosti u istočnoj Europi. Jedan je od osnivača udruženja 'Centrum voor Hedendaagse Kunst' u Bruxellesu, koje je zaslužno za otvaranje Kunsthalle Wiels u istom gradu. Studirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Sveučilištu u Ghentu. Autor je brojnih teorijskih tekstova.
U Zagrebu je gost MSU-a i T-HT-a kao član međunarodnog žirija natječaja T-HTnagrada@msu.hr.
