U Modernoj galeriji, u srijedu, 12. listopada, u 19 sati, otvara se izložba Dalibora Stošića pod nazivom 'Mrtve prirode'. Izložba ostaje otvorena do 30. listopada.
vrijeme: 12.10.2011.
mjesto: Poreč: Istarska sabornica, Galerija Zuccato i Mala galerija
Voluminoznim asamblažima autor propituje dvojnosti i kontradikcije između subjekata i objekata, između kiparskog sižea mrtvih priroda i historicističkih okvira u koje su ugrađene.
..U nevidljivom podtekstu žanr mrtve prirode uspostavlja odnos između pojmova smrti i slike. Ta činjenica postaje evidentna u registru termina kojima različiti jezici označuju kategoriju mrtve prirode koja kao samostalni žanr od baroknog razdoblja do danas gzistira u povijesti Zapadne umjetnosti: natura morta, nature morte, tihožitje, Stilleben, ili still life sintagme su koje denotiraju stanje nepomičnosti ili tišine koja iz tog stanja proizlazi. Nemoguće je vizualno identificirati stvari bez da ih se dovede u stanje mirovanja - piše njemački filozof, kritičar europskog prosvjetiteljstva Dietmar Kamper.
Akvizicija svijeta u potrazi za rešetkom vizualne percepcije znači mortifilaciju. Slike su lešine stvari. Neograničeno područje imaginacije moć je smrti. Moć je uvijek djelovala tehnikama imobilizacije i objektifikacije. Krajnja perfekcija bila bi tako potpuno dovršen svijet u kojemu se ništa više ne pomiče, u kojemu je sve transformirano u led ili smrt - zemlja kao groblje, ili konačni depozitorij nakon posljednjeg čina potrošnje.
Možda baš zato Stošić materijalizira suodnose onoga što je nekad bilo živo biće s načinjenim upotrebnim predmetom - okvirom čija se funkcija manifestira u izdvajanju pojedine slike iz 'cjeline', pri čemu slika, kao mjesto na kojemu se gledanje treba dogoditi implicira čin potrošnje. Rekla bih da ove mrtve prirode fokusiraju učinke potrošnje upravo rekontekstualizacijom potrošenih simbola iz repertorara višestoljetne povijesti zapadne umjetnosti. Jedan od tih simbola je i ogledalo, konotirano neobaroknim pozlaćenim okvirom. Međutim, umjesto glatke reflektirajuće površine u čijem bi se iluzornom kontraprostoru trebala ukazati vlastita slika promatrača, Stošićevo nas 'ogledalo' doslovce sučeljava s raspuklinama u tkivu hrastovog debla koje, premda pozicionirano u okvir, doslovce nadilazi svaku mogućnost uokviravanja.
Hrast u 'slici' iz koje eruptira, ne postoji ni u funkciji tzv. slikarskog motiva, ni kiparskog materijala, već kao bazična materija, kao živo biće ili živa priroda (ma što ta priroda bila i koja god kulturalna značenja zadobivala) koju postupak objektifikacije označen imobilizirajućim uokvirivanjem, mortificira. Njegova vrtložeća masa neće se u-formiti u, primjerice, uskovitlanu draperiju baroknog kipa. Vidljivo mrtvo tijelo hrasta uskraćuje poznatu sliku kao finalni proizvod umirujućeg poslikovljenja koje se postavlja poput neprozirnog zastora pred zazornim - pred smrću čije je metafore moguće poslikoviti, dok ona sama u svojoj raz-tjelovljenosti izmiče svakoj konceptualizaciji. Bazična materija uginulog hrasta koja se pozicionirala na mjesto zrcalne slike gledajućeg subjekta - jamca njegove koherencije, umjesto spoznatljive vizualne reprezentacije nudi dodir bezformnoga. iz teksta leonide Kovač
Dalibor Stošić rođen je 1958. godine u Splitu. 1963. odlazi u Paris gdje pohađ licej Colbert. 1983. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. 1987. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1988. godine radi kao asistent Dušana Džamonje. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu zapošljava se 2000. godine, a 2003. prelazi u Zagreb na ALU gdje radi u svojstvu izvanrednog profesora. 2010. izlazi monografija Dalibor Stošić autora Gilberta Perleina i Vinka Srhoja.
