Obnova gradova i izgradnja samostana


Romanika (11. - 13. st)

Sv. Stošija (Anastazija), katedrala, XIII st., Zadar. Široka apsida podignuta je nad ostacima ranokršćanske bazilike, a iznad arkada  u kojima se smjenjuju složeni stubovi i stupovi smještene su galerije.

Iz konglomerata predromaničkih spomenika 11. stoljeća može se s jasnijim kriterijima kritičke interpretacije izdvojiti stilski koherentna grupa ranoromaničkih. Osim spomenutih građevina što zadržavajući elemente tradicije oblikovanja prerastaju u novi stilski izraz (kao crkva Sv. Petra u Solinu) i skulptura što isto postižu prevladavanjem ornamentalnog pletera figuracijom (kao ploče iz Sv. Nedjeljice u Zadru), rana romanika nastupa u drugoj polovici 11. st. snažnom difuzijom samostana i crkava reformiranih benediktinaca montekasinskog reda, a na samom početku 13. st. već i novim romaničkim konstruktivnim elementima, kao što su ukrštene kamene pojasnice na svodu.

Tip benediktinske bazilike, trobrodne sa stupovima i s tri polukružne apside, bio je rasprostranjen u gradovima i na otocima od sjevera do krajnjeg juga istočne obale Jadrana. Spomenimo samo Sv. Martina u Lovreču Pazenatičkom u središnjoj Istri i Sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu kao dvije bolje očuvane crkve, a Sv. Benedikta (Eufemiju) u Splitu i Sv. Mariju u Zadru kao dvije značajne zbog pregradnji i prigradnji u kasnijim razdobljima. Uz ovu posljednju sačuvana je ranoromanička dvorana kapitula samostana benediktinki s bačvastvim svodom poduprtim snažnim pojasnicama i zvonik izgrađen u povodu dolaska novog suverena, ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana u Zadar 1105. godine, zabilježenog u natpisu uklesanom na vijencu prvog kata zvonika. Monumentalni zvonik Sv. Marije primjer je savršene klesarske tehnike i zrele konstrukcije: obrubljen lezenama, s biforama upisanim unutar srpastog luka, što se nižu u parovima kroz tri kata (prvotno kroz pet katova), dok se loža za zvona otvara kvadriforama. Savršena je i konstrukcija svoda u prvom katu zvonika gdje se ukrštavaju dva kamena rebra pravokutnog profila, oslanjajući se u uglovima na stereometrijski čiste "kockaste" kapitele. Podsjećajući se fraze o "provincijalnim zakašnjenjima", što, se često spominje kada se piše o spomenicima u Hrvatskoj, spomenimo da se svod zvonika Sv. Marije u Zadru ubraja ne samo među najstarije nego da je (koliko je do sada poznato) prvi pouzdano datirani svod tog tipa u Europi. Iako je njegova pojava u vezi s kraljevskom donacijom, svodove istoga ranoromaničkog tipa nalazimo i u sasvim malim crkvama 12. st. kao što su Sv. Nikola kraj nedalekog Nina i Sv. Donat na otoku Krku (oba trolisnoga trikonhalnog tlocrta), a u monumentalnom mjerilu u donjoj crkvi sv. Kvirina na Krku (neobičnoj dvobrodnoj kripti, jer kroz treći brod prolazi ulica) gdje se rebra, zapravo ukrštene pojasnice, račvaju iz moćnih kockastih kapitela na masivnim stupovima.

Ako je predromanika obilježena mnoštvom malih crkava, romanika je doba MONUMENTALNIH KATEDRALA. Po Istri još uvijek rabe starije ranokršćanske i ranobizantske bazilike, ali se tokom 12. stoljeća obnavljaju ili grade nove katedrale u Senju, Krku, Rabu, Zadru, Trogiru, Dubrovniku, kao i u Zagrebu (gdje je biskupija osnovana 1094. godine). Nažalost, dvije najvažnije romaničke katedrale na sjeveru i jugu Hrvatske propale su: romanička zagrebačka 1241. godine za provale Tatara, a predromaničko-romanička dubrovačka u potresu 1667. godine (ostaci njenih zidova otkriveni su tek arheološkim iskapanjima 1980-1984. godine). Ali zato ostale, kao i monumentalne samostanske crkve zrele romanike - Sv. Krševan u Zadru - pripadaju visokom prosjeku europske kulture onog doba. Govoreći o stilskim komponentama što povezuju sve spomenike, ne bismo smjeli previdjeti njihove individualne značajke, ne samo u sklopu građevine već i unutar “slike grada” .

SENJSKA se romanička katedrala izdvaja iz cjelokupne istočne jadranske građevne tradicije time što je jedina bila građena opekom. Fasada, od koje je sačuvan samo dio, raščlanjena je stepeničasto usječenim lezenama povezanim u slijepe lukove, što je karakterističan ukras vremena. Nalazimo ih i na pročelju rapske katedrale građene kvadrima bijelog i crvenog mramora, slaganim naizmjenično u pojaseve s rafiniranim efektom polikromije. Izvana poligonalna, apsida rapske katedrale (posvećene 1177. godine) još podsjeća na stariju bizantsku fazu, dok arkade s jednostavnim ranoromaničkim reduciranim lisnatim kapitelima (slične onima u crkvi sv. Petra u Supetarskoj Dragi i u crkvi sv. Andrije u gradu Rabu) dijele unutrašnjost na tri broda. Odvojeni romanički zvonik rapske katedrale podignut u osi portala (na odstojanju nekadašnjeg atrija?) na prijelazu iz 12. u 13.. stoljeće, najrazvijeniji je i najbogatiji na istočnoj obali Jadrana. Shema postupnog, tektonski logičnog rastvaranja odozdo prema gore javlja se u udvojenoj varijanti: nakon monolitnog prizemlja svaka je strana zvonika podijeljena vertikalno na dva dijela, pa se u svakom od njih nižu monofore, bifore i trifore do jedinstvene završne kvadrifore petog kata. Horizontalnim vijencima katova naglašen je romanički princip adicije.

U RABU su sačuvana još dva zvonika iz 12. st.: prvi uz ruševine romaničke bazilike sv. Ivana s deambulatorijem i drugi uz pročelje trobrodne troapsidalne ranoromaničke samostanske crkve sv. Andrije. S plitkim ugaonim lezenama, jednostavnim biforama lože za zvona i niskom piramidalnom kapom, ovi su zvonici još ranoromaničke koncepcije. U zvoniku crkve sv. Andrije uklesao je na kamenoj ploči njegov graditelj Cosma uz svoje ime i datum gradnje: 1181. godinu. S tornjem crkve sv. Justine iz 17. st., ova četiri zvonika podignuta na "akropoli" grada gdje se jedan za drugim nižu svi sakralni objekti Raba duž hrpta poluotoka, oblikuju karakterističnu i jedinstvenu silhuetu grada.

ZADARSKA katedrala sv. Stošije (Anastazije), kojoj je prvobitna ranokršćanska bazilika - od koje je ostao podni mozaik katekumeneja s jelenima oko kantarosa i temeljni zidovi krstionice odredila izrazito širok raspon apside, odnosno srednjeg broda, sačuvala je predromaničku kriptu ispod apside i svetišta. Vjerojatno je katedrali pripadao i ciborij prokonzula Grgura, pouzdano datiran 1032. godinom, i stoga važan za datiranje pleterne skulpture, odnosno odredivanje njene "gornje" granice prema ranoj romanici. Obnovljena u zreloromaničkim oblicima 12. i 13. st., zadarska katedrala u unutrašnjosti primjenjuje tipično romaničku ritmizaciju potpornja smjenom stubova (s polustupovima kockastih kapitela) i stupova korintizirajućih kapitela, a horizontalnu artikulaciju naglašava emporama s heksaforama (matroneuma) nad arkadama. Pojačani snopasti nosaći naglašavaju križište pred svetištem, nekoć možda s kupolom. Glavna fasada je obogaćena slijepim galerijama na četiri kata s jednostavnim i udvojenim stupićima i rozetom (druga rozeta je gotička). Stepeničasto usječeni portali sa stupićima i polukružnim lunetama zanimljivi su stoga što reljefnim ukrasom dokazuju kontinuitet antike u zreloj romanici: biljne vitice s likovima životinja i ptica kopirane su s jedne goleme rimske grede ugrađene uz južnu apsidu katedrale (motiv dječaka koji krade ptiče iz gnijezda). Likovi četiriju apostola u visokom reljefu preuzeti su sa starije fasade iz 12. st. a, koju su uništili križari 1202. godine kada su, na putu za Palestinu, usput osvajali Zadar za Veneciju. Unatoč snažnoj ispupčenosti mase reljefa, likovi su još plošno oblikovani, a u linearnosti i stilizaciji nabora nazire se tradicija bizantskih bjelokosti i minijatura, što je u ranoj romaničkoj skulpturi u Europi općenito čest slučaj. Kompozicijska shema fasade zadarske katedrale i repertoar oblika, naročito slijepe galerije, srodni su toskanskoj romanici Lucce i Pistoie. Reljef lunete glavnog portala, datiran 1324. godinom, već je zrelogotički, što se, osim po trolisnim šiljatim lukovima i voluminoznim likovima koji se odvajaju od plohe i stoje na zasebnim konzolama, osjeća i po tipično gotičkom humanizmu: Bogorodica se okreće prema djetetu i grli ga, a postrani likovi,sv. Stošija i sv. Krševan (Grisogonus), zaštitnik Zadra, usmjeravaju se prema njima.

Druga zadarska velika romanička crkva SV. KRŠEVANA, posvećena 1175. godine, u unutrašnjosti nema ravnomjernu smjenu nosača, već sa četiri naglašena stuba kružnog presjeka i pojasnicama u središnjem dijelu sugerira križni oblik prostora (upisani transept, kupola?). Glavna fasada Sv. Krševana plošna je i jednostavna, sa svega jednom galerijom, ali je, naprotiv, srednja apsida bogato razvedena polustupovima i slijepim arkadama u donjem dijelu, a slijepom galerijom u gornjem, u međusobnom odnosu zlatnog reza. Monumentalna slijepa arkatura južne bočne fasade crkve s tordiranim polustupovima i glatkim srpastim lukovima motivirana je njenom lokacijom u glavnoj ulici, a oblikovana kao sljubljeni, uza zid prislonjeni ulični "trijem", iluzionističko proširenje ulice.

 

ZVONIK TROGIRSKE KATEDRALE jedan je od najzanimljivijih primjera rasta arhitektonskoga spomenika kroz vrijeme u Europi. Prizemlje se otvara još jednostavnim romaničkim lukom, 14. st.; prvi kat je u duhu rane gotike, 15. st., sa ši- ljastom biforom, ali još zatvorenog zida, drugi kat primjer je kićene kasne gotike sav rastvoren u kamenoj čipki (M. Gojković); treći je kat u oblicima renesanse (T. Bokanić, kraj 16. st), a na vrhu su u doba baroka postavljena četiri maniristička kipa (A. Vittorio iz Venecije, 16. st., naručena za Trogirsku kapelu). Zvonik djeluje kao presjek svih stilova što su se u Dalmaciji javljali od romanike do manirizma. Unatoč stalnoj smjeni sti1skoga govora, projektanti su uspjeli sačuvati organičko jedinstvo cjeline, jer se nisu brinuli za oblik, nego su poštovali proporcijske norme, a postupni rast dekorativnosti prema vrhu djeluje logično i prirodno. Spomenik dokazuje da se u dogradnji arhitektonskih djela ne usklađuje stil sa stilom, nego kvaliteta s kvalitetom.
Trobrodna TROGIRSKA katedrala, građena krajem 12. i početkom 13. st., a dovršena 1251. godine, po konstrukciji arkada je najarhaičnija, jer su brodovi odvojeni masivnim uzdužnim pilonima, zapravo debelim zidom u kojem su prosječeni prolazi s lukovima, što je još ranoromanička metoda. Ali trogirska je ujedno i najmonumentalnija od svih dalmatinskih romaničkih katedrala i crkava jer je jedina presvođena u sva tri broda (srednji brod, doduše, tek u 15. st.). Stereometrijski čista, zatvorena masa crkve s malim prozorskim otvorima podijeljena je pilastrima na južnoj bočnoj fasadi i tordiranim polustupovima na apsidama, te optočena vijencem slijepih arkadica. Toj istoj tektonici i suzdržanosti podređuje se i južni portal (1213. godine) stepeničastog presjeka s polukružnom lunetom unutar srpastih lukova. Naprotiv, glavni zapadni portal majstora Radovana (1240.) figurama je najbogatiji i likovno najkvalitetniji spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj i cijeloj jugoisočnoj Europi i o njemu ćemo još govoriti. Arhitektonsku osobitost trogirske katedrale predstavlja, u 14. st. ću prigrađeni, trijem s predviđenim parom tornjeva od kojih je izveden samo južni, a i taj je građen kroz dvjesta godina. Na njemu se smjenjuju svi stilovi što su obilježavali graditeljstvo Dalmacije u tom vremenskom rasponu: romanika, rana i kasna gotika, renesansa, manirizam. Ovaj, u povijesti arhitekture jedinstveni "stratigrafski presjek" stilova materijaliziran u oblicima trogirskog zvonika, paradigma je rasta i razvoja arhitektonskog spomenika u vremenu. Prizemno je prolaz oblog luka na romanički način jednostavno usječen u zidnu masu; u ranogotičkom prvom katu u donjoj polovici su dvije male šiljatolučne bifore, a gornja polovica je glatka zidna ploha; kasnogotički drugi kat (projekt Mateja Gojkovića nakon 1420. godine kada su stari toranj uništili Venecijanci) proporcioniran je prema prvom i podijeljen također u dvije zone, ali se u donjem dijelu bifore rastvaraju od ruba do ruba, a gornja polovica je perforirana čipkastim gotičkim mrežištem; završni treći kat (T. Bokanić, 1598 –1602.), reduciran gotovo na polovicu visine, također je rastvoren s dvije bifore, ali polukružne kao što je i profilacija renesansna. Napokon, na uglovima uz bazu četverostrane piramide krova postavljene su u 17. st. četiri manirističke skulpture venecijanskog kipara A. Vittorije (naručene 1559. za kapelu), a time je već izražena i barokna težnja prodora skulpture u prostor.

 

Uz velike romaničke samostanske crkve građeni su, naravno, i samostani, ali su rijetko i fragmentarno sačuvani. No, dostojno su prezentirani ostacima monumentalnoga zreloromaničkog KLAUSTRA (13. st.) sv. Petra u šumi (kraj Pazina). Pregradnjom klaustra u 15. stoljeću stvorena je bizarna, kronološki "obrnuta" kompozicija, jer su romaničke, starije arkade ugrađene na katu, a prizemne, nove izvedene su u renesansnim oblicima. Zanimljiva je i ranoromanička galerija nad južnim brodom crkve sv. Andrije na Rabu, pokrivena krovom podržavanim stupovima s kockastim kapitelima, a okrenuta prema samostanskom dvorištu u funkciji galerije klaustra. Nešto kasnije, nad južni brod trogirske katedrale postavljena je slična galerija usmjerena na gradski trg.

Razdoblju romanike zahvaljujemo prvu srednjovjekovnu MONUMENTALNU IZGRADNJU GRADOVA NA MEDITERANU, pa tako i na istočnoj obali i otocima Jadrana, s novom kvalitetom stambene arhitekture. Romanički graditelji primjenjuju u gradnji kuća sitni, grubo klesani kameni kvadar, slagan u pravilne redove, s glatko klesanim kamenim okvirima monofora i bifora srpastog luka, kao i vrata s lunetama. Profiliranim razdijelnim vijencima katova naglašavaju horizontalnu podjelu fasade, te ih obogaćuju konzolama, impostima čistih stereometrijskih oblika, rjeđe plošno ornamentiranim. Građene na uskim gradskim parcelama, stambene kuće su dosizale i do tri kata visine, ali prizemlje je redovito namijenjeno gospodarskim funkcijama: najčešće je to konoba, ali i obrtnička radionica i trgovina, ukoliko nije služilo kao štala, budući da se tada dio stanovništva u gradu bavio i seoskom privredom. Na katu se stanovalo, a pod krovom je smještena kuhinja radi odvoda dima i ventilacije, jer se nisu gradili dimnjaci. Takvih kuća, odnosno njihovih ostataka pretežno iz 13. st., registrirano je oko pedesetak u Splitu i isto toliko u Trogiru., a nalazimo ih od Poreča i Pule preko Raba i Zadra do Dubrovnika. Monumentalne fasade s golemim biforama na katu i tipičnim "dućanom na koljeno" (vrata i prozor konstrukcijski su spojeni istim lukom) u prizemlju, sačuvane su u Trogiru. Neke fasade s bogatijom reljefnom obradom arhitektonskih detalja nalazimo u Splitu, dok su u Zadru sačuvani primjeri složenije prostorne organizacije romaničkih kuća s dvostrukim portalima u prizemlju, prolazima u dvorište, svodovima i potkrovnim ložama. Poneki prozor ili fragment zida svjedoče da je u gradu bilo i pravih velikih palača. Cjelovito je sačuvana monumentalna kanonička kuća u Poreču (1270.) s nizom od šest mramornih bifora s vitkim stupićima na katu, povezanim u razini potprozornika vijencem a svaka odgovara jednoj ćeliji. Monumentalna je, i savršeno obrađena sa skulpturama bila i kasnoromaničko-gotička komunalna palača u Puli (1290-1296.), kao i niz drugih zgrada javne namjene, kao Knežev dvor u Rabu ili kuća s romaničkim heksaforama na katu uz satni toranj u Splitu.

 

Rudine , benediktinska opatija Sv. Mihovila SZ od Požege. Spominje se 1210; napuštena je 1537. Otkriveni temelji samostana i crkve. Očuvana najvrjednija romanička plastika u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Iako je, po logici kontinuiteta s ranoromaničkom skulpturom 11. st. udjel SKULPTURE morao biti znatan i u toku intenzivne građevne djelatnosti romanike 12. i 13. st., figuralna skulptura je sačuvana u krajnje krnjim ostacima, tako da je teško prikazati njen razvoj. Stilski najbliži predromanici, po primjeni obrubnih "kuka" ali s reljefno modeliranim likovima, jest fragment iz Knina s likom Stefatona, koji pod križem dodaje Kristu spužvu, (13. ili 11. st,). Od romaničke faze preostala je, čak i u tako snažnom i vitalnom urbanom centru kao što je Dubrovnik, samo luneta s likom apostola, iz Antelamijevog kruga, i jedna oštećena skulptura Bogorodice na prijestolju (13. st., Radovanov krug), par imposta sa životinjskim likovima i još nekoliko fragmenata. U Zadru. su sačuvana dva reljef a sv. Anastazije: jedan ranoromanički, ekspresivan, s mučenicom razapetom na kolcima, a drugi strog i volumenski zatvoren, zreloromanički (12. st.). Spomenuti likovi apostola uz portal zadarske katedrale stoje jedan drugom nad glavom, što je alogično ali je dosljedno ranoromaničkom shvaćanju tektonike i zakona kadra, po kojem se skulptura mora podrediti arhitektonskom okviru, u ovom slučaju: kompozicija likova apostola ponavlja usku vertikalu dovratnika. Pri kraju romaničkog razdoblja, na prijelazu iz 13. u 14. sto., ističe se istarska radionica monumentalne figuralne skulpture, formirana oko gradnje komunalne palače u Puli (u stvari adaptacije i proširenja sjevernoga antičkog hrama na forumu). Osim dvorepe sirene i ekspresivnog "čučavca" na uglovima pulske općinske palače, djela ove radionice su i velike figure evanđelista s rastavljene propovjedaonice iz Novigrada, kao i dva svetačka lika (Kuzma i Damjan) uzidana u fasadu jedne renesansne kuće u Poreču (popularno: kuća "dva sveca"). Volumenski sažete i geometrizirane skulpture protkane su već gotičkim, naturalističkim detaljima (kroj odjeće, remenje, kopče, torbice, obrada očiju, obrva itd.).

 

Međutim, dva monumentalna djela prve polovice 13. st. ća nadoknađuju spomenuti kvantitativni manjak romaničke skulpture izvanrednom kvalitetom: drvene vratnice splitske katedrale majstora Buvine (1214.) portal trogirske katedrale majstora Radovana (1240.).

 

Drvena krila vrata splitske katedrale dovršio je Buvina 1214. godine. Na 28 reljefa prizori su iz Kristova života, rađeni po različitim uzorima (od bizantskih bjelokosti do zapadnih minijatura), prilično slobodno interpretiranim.
MAJSTOR BUVINA, poznat po dokumentima i kao slikar (nažalost, njegova velika freska s likom Sv. Kristofora na Peristilu je propala), izrezbario je na golemim drvenim vratnicama splitske katedrale, Dioklecijanova Mauzoleja, 28 polja s reljefima prizora iz Kristova života od Navještenja do Uzašašća. Odlično očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvinina vrata su raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne, od drvenih - osim glasovitih ranokršćanskih iz 5. st. a na crkvi sv. Sabine u Rimu i romaničkih sv. Marije u Kölnu - do 13. st. sačuvana su još jedva koja vrata. Dosljedno romaničkom oblikovnom principu komponiranja većih cjelina adicijom relativno samostalnih dijelova, svaka scena Buvininih vratnica dvostruko je uokvirena. Vanjski okvir s biljnom viticom protkanom likovima ljudi koji zoblju grožđe i životinja i ptica konstruktivna je okosnica krila vrata, a unutrašnji skošeni okvir s pleternim i vitičastim ornamentom uokviruje scene. Nasuprot tematskoj opsežnosti ikonografskog programa, kompozicije prizora reducirane su na najnužnije, kao što su i modelacija i oblikovanje krajnje sažeti, a to rezultira jasnoćom i preglednošću. Originalnost djela je u tome što Buvina crpe podjednako iz zapadnih (Samaričanka) i istočnih ikonografskih vrela (silazak u limb), služi se različitim likovnim predlošcima od bizantskih bjelokosti do romaničkih minijatura (Bičevanje), a sve te uzore kombinira slobodom "periferijskog" majstora, prerađuje i reinterpretira (polaganje u grob, Pranje nogu), ili ponekad naivno preinačuje ne pridržavajući se ikonografskih normi (izostavlja golubicu Sv. Duha u sceni krštenja; pet, umjesto tri, apostola prisustvuje molitvi na Maslinskoj gori gdje se Bog Otac javlja s Kristovom aureolom; u sceni Hapšenja Petar siječe uho rimskom vojniku umjesto sluzi svećenika, itd.). Svoje likove pokrenuo je Buvina emocijama, što prvenstveno izražava naglašenim gestama a time ujedno komunicira s gledaocem. Prizori Posljednje večere ili Svadbe u Kani pokazuju dosljednost kojom majstor komponira po metodama svog doba: likovi za stolom ponavljaju izokefalijom horizontale okvira, kao i dugački stol, a s donjim rubom okvira stol ujedno formira novi pravokutnik u koji se moraju stisnuti preostali likovi (zakon kadra), a jedino Krist zauzima čitavu visinu polja (po hijerarhijskom principu ikonografske perspektive). Istodobno se prostorni planovi, umjesto slijeda po dubini, prevode u niz horizontalnih pojaseva jedan iznad drugoga (vertikalna perspektiva). U splitskoj su katedrali sačuvana i dva plosnata drvena naslona korskih klupa iz sredine 13. st. (ranije - oltarne pregrade?), ukrašena perforiranim rombovima, bogato izrezbarena biljnim viticama i pleterom, s reljefima svetaca i apostola, figuralnim prizorima i malom "enciklopedijom" životinjskih likova. Kao i u Buvine, ovdje se sabiru, također, iskustva bizantske, lombardske i južnoitalske umjetnosti. Uz realizam u oblikovanju domaćih i egzotičnih životinja (deva, slon) karakteristična je - i već gotička - značajka prikaz drvodjelje pri radu, autoportret majstora (?).

 

Zapadni portal trogirske katedrale prozvan je RADOVANOV PORTAL po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. godine potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. st.. Prekriven skulpturama i reljefima sa stotinjak likova, portal obuhvaća složenu ikonografsku tematiku "enciklopedija" gotičkih katedrala. U luneti i na dva koncetrična luka iznad nje nižu se reljefi s prizorima iz Kristova života od Navještenja do Uskrsnuća. Prvi grijeh je personificiran velikim skulpturama Adama i Eve, postavljenim na konzole s lavovima s obje strane portala.

Simboličko značenje ovog programa jest Otkupljenje (Rođenjem Kristovim, u luneti) od praroditeljskog grijeha (kipovi Adama i Eve). Time je majstor Radovan scenu Posljednjeg suda, što se po propisima romaničke ikonografije redovito nalazila na luneti glavnog portala kao prijetnja i opomena, zamijenio obećanjem Spasenja; a umjesto strašne kazne Oca, prikazao je nježnu ljubav Majke. Ovo nije slučajna promjena, već ukazuje na novi, prema čovjeku usmjereni duh gotike, nasuprot strogoj teološkoj dogmatici romanike. Radovanov portal u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu izvrstan je primjer za razumijevanje razlike između vanjskih, morfoloških oznaka likovnog djela i njegove strukture. Polukružnom lunetom i oblim lukovima, stepeničasto usječenim okvirom, kao i tipologijom likova, kompozicija portala se pričinja nedvojbeno romaničkom, ali po svojim bitnim svojstvima, po usmjerenju ovozemaljskom životu i čovjeku, te po realizmu koji otuda proizlazi, ovo je djelo izraz suvremenih humanističkih tendencija gotike iskazanih i u monumentalnim skulpturama francuskih katedrala 13. st.. I stoga, iako Radovanov portal kao prijelazni romaničko-gotički spomenik obrađujemo na kraju romanike, ističemo da je s njom prvenstveno morfološki povezan, a da je to zapravo u Dalmaciji prvo djelo slijedećega europskog stilskog razdoblja, gotike kojoj kronološki i strukturalno pripada. Na europskoj portalnoj skulpturi općenito, sveci se u gotici počovječuju, a prodiru i brojni prizori iz života, kao i na trogirskom portalu. A ne treba zaboraviti da su Radovanu suvremeni i Danteova Vita nova, posvećena ovozemaljskoj ljubavi, kao i propovijedi i poezija Sv. Franje o prirodi, dok će humanizirano slikarstvo Giotta nastati tek pola stoljeća kasnije!

U središnjem prizoru, u luneti ispod koje se potpisao, Radovan je standardnu ikonografijuRođenja Kristova humanizirao i obogatio nizom realističkih detalja. Umjesto dostojanstvenog i odsutnog držanja Bogorodice u golemom broju bizantskih i romaničkih prikaza, trogirski majstor je intimizirao njen odnos prema djetetu prirodnom gestom majke koja nježno otkriva lice svog novorođenčeta u povoju i pokazuje ga gledateljima. U donjoj zoni lunete Krist se, kao već odraslo bucmasto dijete, rukama i nogama opire ženama koje ga peru, a Josip, koji inače uvijek u sceni Rođenja sjedi pasivno po strani, dobio je sugovornika u liku pastira i pozorno prati prizor. Iz beskrajnog niza realističkih detalja spomenimo samo dva: pastir skida s glave kapu spletenu od lozine vitice, dok Josip, kao starac, nosi vunenu pletenu kapu. Navještenje pastirima razvio je Radovan u realističku scenu prikazavši borbu dvaju jaraca rogovima dok stado počiva, zatim janje kako siše ovcu, pastire s čuturicom za vodu, pse, posudu pletenu od pruća za pravIjenje maslaca itd. Središnji prizor lunete, s porodiljom na krevetu (umjesto na eliptičnom ležaju), pokazuje izrazito zapadno porijeklo (Chartres), a dvostruko je vezan za suvremeni život. Osim što životnom uvjerljivošću prikazuje odnos porodilje prema novorođenčetu, Radovan je zapravo registrirao kako se ta scena igrala u crkvenim prikazanjima, te je ovo jedan od najstarijih prikaza srednjovjekovnog teatra. Osim razgrnutih zavjesa pričvršćenih sa strane, tome u prilog govori i podjela scene "na kat" kako je bila podijeljena i srednjovjekovna pozornica: u gornjoj zoni prikazivala se glavna ili uzvišenija tema, a u donjoj, simultano, sporedna. Životnošću i realizmom odlikuju se na trogirskom portalu naročito reljefi s prizorima mjeseci: u prosincu klanje vepra od kojeg će se pripremiti kobasice što se u sljedećem prizoru (siječanj) suše u dimu nad ognjištem uz koje se grije starac i ujedno ih kuha u kotlu, dok mu mladić iz amfore lijeva vino u pehar, što je zapravo duhovito uplitanje zodijakalnog znaka Vodenjaka (!) u scenu. Mjesec ožujak (mart) personificira lik rimskog vojnika (bog Mars), s detaljima oklopa i oružja, a u travnju pod dalmatinskim borovima povijenim burom mladić striže ovce škarama iskovanim iz jednog komada željeza, kakve se još i danas za to upotrebljavaju. Čak i kada kleše biljnom viticom opleteni okrugli stup, dakle dekorativni zadatak i na neprikladnoj podlozi, Radovan vješto, upliće ljudske i životinjske likove i povezuje ih u žive i realističke scene: lov na vepra i jelena, borbu čovjeka s medvjedom, šuljanje lovca, razne faze pokreta s kopljem, lukom i strelicom iz zasjede ili na konju, a pokrenutim vriježama i lišćem uvjerljivo dočarava šumu i grmlje, prirodu u kojoj se sve zbiva. Oblikujući mnoštvo realističkih detalja (kapa, odjeće, konjske opreme, namještaja, oruđa i oružja), Radovan uspijeva izbjeći naturalizam i zadržati kontrolu nad likovnom cjelinom volumenskim sažimanjem oblika, srazmjernim proporcioniranjem likova, karakterizacijom pokreta i uvjerljivošću odnosa među njima. Uočavajući karakter i vrijednost Radovanovih reljefa, tek je moderna kritika (C. Fisković) uspjela razlučiti autentična djela njegova dlijeta od radova trojice suradnika i nastavljača. Posljednji od njih, već početkom 14. st., suprotno Radovanu, prihvaća samo epidermu gotičkog stila, ali ne usvaja bit. Primjenjuje u tom trenutku najsuvremenije ikonografske i oblikovne recepte (na primjer, Y - križ Raspeća u obliku potkresanog stabla, u tragu kasnogotičkog naturalizma), formalno stilski je dakle "napredniji" od Radovana, ali zbog likova s disproporcijski velikim glavama, ukočenih stavova, nespretnih gesta, shematskih nabora odjeće, reljefi ovog, mnogo slabijeg majstora čine se arhaičnijim, "starijim" od Radovanovih i ostavljaju plošan dojam, iako uokolo figura ima više prazne plohe što bi trebala sugerirati osamostaljenje volumena u prostoru.

 

Zapadni portal trogirske katedrale, potpisan od majstora Radovana i datiran 12340. godine, najmonumentalnije je djelo romaničko-gotičkog stila u nas. Obuhvaća Prvi grijeh (Adam i Eva) i Otkupljenje (Rođenje Kristovo), kristološki ciklus, pojedine svece i apostole, prikaz mjeseci, prizore lova, a stiski sažima različite tradicije od južnoitalskih do francuskih. Umjetnički je na razini najboljih evropskih ostvarenja tog doba.
Svojim djelom Radovan se predstavlja kao izrazita individualnost. Mogao je učiti samo u krugu najnaprednije francuske monumentalne katedralne skulpture svog doba i u Antelamijevom krugu u Italiji, ali je nesumnjivo sve poticaje samostalno preradio i, razvijajući naročito, emotivne i realističke tendencije gotike, obogatio ih lokalnom dalmatinskom tematikom i sadržajima suvremenoga trogirskog ambijenta. U okviru romaničke morfologije arhitekture portala, Radovan u reljefima primjenjuje bitnu inovaciju suvremenoga gotičkog humanizma i realizma. Portal nije samo najmonumentalnije djelo romaničko-gotičke skulpture u Hrvatskoj nego je značenje trogirskog portala u cijelom jadranskom bazenu izuzetno i prvorazredno. Reljefi s prizorima mjeseci na lukovima portala crkve Sv. Marka u Veneciji, na primjer, osim što su nastali oko 1280. godine, dakle četiri decenija kasnije od trogirskih, likovno su dotjeraniji ali nemaju onu neposrednu životnost izraza i snagu modelacije koja odlikuje Radovanove. Napokon, i dvije trodimenzionalne slobodne skulpture u naravnoj veličini, aktovi (!) Adama i Eve u Trogiru - s očitim ugledanjem na antiku - za svoje su doba izuzetni: u 13. st. nalazimo ih još samo na portalu katedrale u Bambergu.

 

Kiparska i klesarska radionica trogirske katedrale, koja je djelovala tijekom 13. početkom 14. stoljeća, kao i sam Radovanov portal, morali su imati odjeka u svojoj sredini. Dva reljefa uzidana naknadno u ZVONIK SPLITSKE KATEDRALE pripadaju ovom krugu i dobu: otmjeno Navještenje pod arkadama (komponirano kao kod Buvine) s izrazitim bizantinizmom sitnih nabora (što je prisutno i na istoj temi Radovanova portala) i Rođenje, tvrda i nespretnija replika trogirske kompozicije iz lunete razvučena u dužinu. Povezanost Trogira i Splita u likovnim umjetnostima ogleda se i u kamenim propovjedaonicama katedrala obaju gradova: srodne po tipu (rimsko-apulskom) i koncepciji, poligonalne, na stupovima pisanskog tipa i s kapitelima s pticama zmijolikih glava, tipična su djela prijelaznog romaničko-gotičkog stila. Splitska je propovjedaonica nastala po uzoru na trogirsku, a ovu je, tridesetih godina 14.st., radio možda majstor Mavar, autor ciborija trogirske katedrale sa slobodnim skulpturama Gabrijela i Marije u Navještenju. Na splitskom zvoniku ugrađena je i treća velika kamena ploča s reljefnim likovima sv. Petra, sv. Duje i sv. Staša, sasvim drugačijeg stila (vjerojatno prednja strana starog oltara katedrale). Statičnošću, frontalitetom i nepovezanošću nezgrapnih likova djeluje "starija", iako je nastala nekoliko decenija nakon Radovanovnih reljefa. Osim slabije vrsnoće majstora, to je objašnjivo i njegovim porijeklom iz drugoga, sjevernog europskog kulturnog kruga, o čemu svjedoči njegovo ime s natpisa - MAGISTER OTTO. Skulpture zvonika splitske katedrale, lavovi uz prolaz i reljefni likovi ljudi i životinja na oblom luku prolaza, nespretno klesani i kompozicijski nepovezani, po likovnoj su koncepciji i skromnom dometu srodni majstoru Ottu.

Romaničko SLIKARSTVO u Hrvatskoj zastupljeno je svim vrstama: od zidnog slikarstva i slika na dasci do iluminiranih rukopisa. Prijelaznog predromaničko-ranoromaničkog karaktera su ostaci fresaka iz 11. i 12. st. u crkvi SV. MIHOVILA KOD STONA, srodne onodobnim freskama Španjolske, Francuske i Italije iz koje su, kao i val benediktinske arhitekture, neposredno potekle: iz žarišta benediktinaca u crkvi sv. Mihovila na Monte Garganu. Iako su stonske freske fragmentarno sačuvane, razabire se serija izoliranih, statičnih, frontalno prikazanih likova u bogato ornamentiranoj odjeći. Uz likove sv. Mihovila, Ivana Krstitelja i svetica, tu su i evanđelisti na inkrustiranim prijestoljima i lik okrunjenog kralja kao donatora s modelom crkve. Uz opće karakteristike zajedničke ranoromaničkim freskama - plošnost, linearizam nabora, crveni krugovi na obrazima, itd. - stonske freske u svježini boja i sigurnim linijama, živosti pokreta glava ili gesta imaju i neke svoje osobitosti. Istog stila, samo ugašenijeg kolorita i manje strogog linearizma su i freske u prvom katu zvonika crkve zadarskih benediktinki s početka 12. st. (niz svetaca, Krist u Gloriji).

Raznolika stilska strujanja tog razdoblja u jadranskom bazenu prezentiraju tri istarska spomenika 12. st.: u ruševini crkve SV. MIHOVILA NAD LIMSKOM DRAGOM freske zapadnog karaktera, monumentalne, strogo plošnog stila otonske umjetnosti, zatim freske u HUMU bizantskoga komnenskog stila iz kruga akvilejske radionice i monumentalna freska Uzašašća Kristova u mandorli nad trijumfalnim lukom crkve SV. FOŠKE KOD PEROJA, koja predstavlja sintezu bizantskih ikonografskih i zapadnih oblikovnih komponenti. Podsjetimo da je glavno žarište i rasadište bizantskog stila na sjevernom Jadranu bila najprije Ravena (Egzarhat od 6. st.), zatim Akvileja (patrijaršija od 11. do 13. st.) te napokon tek u 13. i 14. st. Venecija. Istočni, bizantski utjecaji dolaze, dakle, u srednjem vijeku u Hrvatsku i sa zapada! Fragmenti fresaka u crkvi SV. KRŠEVANA U ZADRU iz 12. i 13. stoljeća (nizovi svetaca i scena Rođenja Kristova) svojom monumentalnom jednostavnošću i živim koloritom na modroj podlozi svjedoče o vrhunskoj kvaliteti bizantskog stila treće, komnenske faze. Zanimljiv primjer pučke derivacije romaničkog stila su freske u SRIMI, na kojima se uz Bogorodicu i svece na trijumfalnom luku javlja lik orača koji se izdvaja iz stilskih normi romanike i približava pučkoj naivi. Kompozicija bizantskog Deizisa (Bogorodica i Sv. Ivan uz Krista na prijestolju) u selu Humcu na Braču, kao i niz drugih ostataka potvrđuje difuziju freskiranja u romaničkom razdoblju čak i u malim seoskim sredinama u unutrašnjosti ili na otocima.

Slikarstvo na dasci interpretira dvije teme tipične za romaničko razdoblje: ikonu Bogorodice s djetetom i raspelo. Od šest sačuvanih IKONA Bogorodica s djetetom iz 13. st. najstarija je, i ujedno najmonumentalnija, Hvarska Bogorodica na oltaru renesansnog pjesnika Petra Hektorovića u hvarskoj katedrali. Suzdržana, u strogom i snažnom linearizmu toskanskog kruga, tipičan je spoj bizantske stilske tradicije i romaničke plošnosti i boje. Zadarska Bogorodica je ekspresivnija u boji, dok su tri splitske ikone zbog sličnosti pripisane istom majstoru - nazvanom Majstor Gospe od Zvonika, jer je slika iz te crkve među njima najsnažnija. Hvarska Bogorodica je bizantskog tipa Hodigitrije (dijete na ruci Bogorodice drži svitak i blagoslivlje), a ostale su tzv. tipa Umiljenija (s djetetom priljubljenim uz Bogorodičin obraz). Još starija od Hvarske Bogorodice su dva OSLIKANA RASPELA iz franjevačkog samostana u Zadru, kao i raspela u Balama, Galežani i Gračišću u Istri.

Među MINIJATURAMA, najstarije su u Hrvatskoj, i u južnih Slavena, u splitskom Evanđelistaru iz 8. st. o, pisanom uncijalom. Kontinuitet pisane knjige javlja se, međutim, tek od 11. st. (Sakramentar i Evanđelistar iz Šibenika pisani karolinom, fragmenti Evanđelistara iz Raba pisanog beneventanom i dr.) s jednostavnim inicijalima sa životinjskim glavama i prepletima, što ih nalazimo i u kartularu samostana sv. Marije u Zadru i golemoj Biblia sacra u samostanu dominikanaca u Dubrovniku, pisanoj karolinom također u 11. st. U Zagrebu je sačuvana grupa rukopisa što ih je prilikom osnivanja biskupije, krajem 11. st., donio prvi biskup Duh. U nekoliko rukopisa 12.st. o, kao što je Korčulanski kodeks ili Origena: Super exodum u Splitu, javljaj u se jednostavne ekspresivne i sažete scene crtane perom. U trogirskim rukopisnim knjigama 13. st. (Evanđelistaru, Lekcionaru), naprotiv, monumentalne kompozicije biblijskih prizora zauzimaju gotovo cijelu stranicu (Navještenje i Rođenje), kao i u zagrebačkom brevijaru sv. Justine i Horae Beatae Mariae Virginis. 

   Ispiši stranicu

http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu