izložba

Zagrebačka škola serigrafije, izložba


vrijeme: 11.5.2018. - 22.5.2018.
mjesto: Zagreb, Academia moderna, A. Šenoe 11

Academia moderna poziva na otvorenje izložbe Zagrebačka škola serigrafije, u petak 11. svibnja s početkom u 19 sati. 

Njemačka riječ museal /kao-iz-muzeja/ ima neugodan prizvuk.
Ona opisuje predmete s kojima promatrač nije više u živoj vezi, a nalaze se u stanju umiranja. Svoju sačuvanost duguju više štovanju povijesti nego potrebama sadašnjosti. Muzej i mauzolej povezani su više nego fonetskom vezom. Muzeji su obiteljske grobnice umjetničkih djela.
 
Theodor W. Adorno «Muzej Valéry Proust»
 
 
Ovaj citat potaknuo me da pokušam objasniti zašto baš sitotisak 60ih i 70ih godina u galeriji Academia moderna danas. Iako naizgled nema nikakve poveznice, činjenica jest kako su šezdesete godine možda zadnje godine koje su u sebi zadržavale vjeru u određeni prosperitet. Vjeru da umjetnost može ići naprijed, van muzeja, mijenjati svijet, istovremeno postavljati pitanja društvu i omogućiti umjetniku da ne bude manji od društva. Tada društvo nije bilo savjest umjetniku već umjetnik savjest društvu. Danas više nema ni jednog ni drugog; ni savjesti, ni vjere u budućnost a ni poštovanja prema prošlosti, prema «mauzolejima».
Ovo što pišem može zvučati vrlo crno, i nećemo se zavaravati, jest, no možda kroz neku pukotinu možemo odškrinuti vrata u ono vrijeme kada je bilo moguće nadati se; u vrijeme djelovanja umjetnika, tada mlađih i srednjih generacija;
Mladena Galića, Eugena Fellera, Julije Knifera, Ante Kuduza, Ivana Picelja, Đure Sedera, Aleksandra Srneca, Ljerke Šibenik i Miroslava Šuteja.
 
Ono što je također bitno za naglasiti jest da su se ovakve serigrafije radile u Zagrebu češće nego na ostalim prostorima bivše države. Nije nam namjera naglašavati tu činjenicu ovom izložbom. Ova umjetnost predstavlja duh tog vremena potkrijepljeno iskustvom EXATa -51 i Novih tendencija.
 
Zagrebačka škola serigrafije pojam je koji je 70ih upotrijebio Ješa Denegri za umjetnike koji su se koristili tehnikom serigrafije te čiji se formalni rječnik kreće na širokom području optičkog strukturalizma i nove apstrakcije. Termin «škole» on naglašava uvjetovanim, u nedostatku boljeg kako bi naglasio njihov napredak, osoban razvoj i konstituiranje određene pojave na likovnoj sceni te prihvaćanje tehnike – sitotiska i visoke naklade. Kod sitotiska predložak je identičan finalnom rezultatu, te originalnost ne određuje  ni tehnika, ni tehnologija jer je izbrisan rukopis, proizvodni proces je anoniman i autor se identificira gotovo samo formom.
 
Kada se pogleda cijela izložba serigrafija u ovom prostoru, ono što promatrač primjećuje jest da «događaj» želi izaći iz kadra. Njihova dinamičnost sugerira segment  nečeg većeg kao da iz živog reza izlaze van (Kuduz, Knifer, Seder) pa tako i kod Ljerke Šibenik i Mladena Galića. Kod Srneca ali i kod Šuteja primjetna je želja za kretanjem koja koincidira sa umjetnošću Novih tendencija gdje je luminokinetika bila dominantna, te se osjeća mehaničko vrenje pokreta unutar velikog kruga koji nema isto središte, ekscentriranih krugova (Srnec).
U sitotisku Dobrovića prisutan je kvadrat čiju prisutnost u autorovom radu primjećuje Zvonko Maković koju proteže i na njegov kasniji rad – skulpturu kada govori o kvadratu u njegovom radu, kao o elementarnom konstitutivnom obliku: «A taj element nije protežan više od prethodnog, jer iz Dobrovićevih Prostornih konstrukcija postaje očito da je riječ samo o stranici koja omeđuje polje: bježeći iz paralelnosti sa stranicom polja, ona postupno dovodi kvadrat polja u rotiranje koje ga smanjuje.» . Iako u ovom opisu nije riječ o serigrafiji primjetna je konzistentnost kod Dobrovića u «rotaciji» kvadrata time i dinamizaciji već spomenutoj kod Srneca, Knifera, Picelja...
 
Unutar ovih serigrafija u taj uski prostor  stroge grafičke tehnike zavukao  se umjetnički duh  da bi s kasnijim tehnologijama koje su omogućile neograničene naklade duh  ispario. Kao da se desila suprotnost prvotnim namjerama.
Inertno  potrošačko društvo  sa svojim skromnim  željama ili potpuno bez njih učinilo je svoje.
Težnja ovih autora bila je izaći u život a mi danas želimo taj život sačuvati i upozoriti na mjesto i vrijeme kada je on još postojao jer je životna praksa danas učinila suprotno, zaboravila je etičku komponentu. Taj duh je konzerviran u vrlo limitiranoj tehnici u ovom malom prostoru Academije moderne. (Tanja Škrgatić)

https://www.facebook.com/events/252274565513637/