koncert

Koncert na gradilištu buduće Muzičke akademije


vrijeme: 4.3.2012. 20,00
mjesto: Zagreb; Ggradilište Muzičke akademije, Trg maršala Tita

Prigodom zatvaranja izložbe 'Tišine gdje stvari napuštaju sebe' u No galeriji MSU-a, Giorgio Andreotta Calò u suradnji sa Gudačkim orkestrom Fronesis, pod ravnanjem maestra Mladena Tarbuka, održat će glazbeni performans / koncert  na gradilištu buduće Muzičke akademije, u nedjelju, 4. ožujka, od 20. do 22 sata. Direktni prijenos emitirat će se na Trećem programu Hrvatskog radija, Musica viva.

Skladbe: Blagoje Bersa: Idila, aranžman za gudački orkestar: Pavle Dešpalj / Stanko Horvat: Koral, za gudače / Krešimir Seletković: Lacrimae, za gudače
 
Djelo Giorgia Andreotta Calò složenog je karaktera i zadobiva definitivni oblik odabirom mjesta na/u kojem umjetnik intervenira – arhitektura, urbani ili prirodni krajolik, spomenik…
U Zagrebu se umjetnikova pozornost zaustavila na goloj strukturi od armiranog betona bivše zgrade Željpoha (Ferimporta) na Trgu maršala Tita. Neodlučnost u pogledu namjene prazne lokacije krajem devetnaestog stoljeća, teška i mučna izgradnja zgrade šezdesetih godina i polemike slijedećih dekada, proturječni učinak zakona o zaštiti izgradnje u centru grada i nove kontroverze koje prate njezino uključivanje u projekt novog sjedišta Muzičke akademije, čine ovaj relikt živućim paradoksom i izvanrednim svjedokom složene povijesne i simboličke stratigrafije.

Za Andreotta Calò nijedno istraživanje o pojedinom lokalitetu nikada nema samo dokumentarne ili evokativne ciljeve, nego uvijek želi iznijeti na svjetlo točke frakture i refleksije vremenskog kontinuuma. U njegovoj akciji, bilo da se ona uniformno proteže kroz vrijeme, bilo da predviđa faze različitog intenziteta, sve je proces, iako se proces ne poklapa potpuno s akcijom. Proces je zapravo sredstvo koje, pretpostavljajući trajanje kao konstitutivni faktor, omogućuje očitovanje djela kao izranjanje.

Projekt Andreotta Calò pod naslovom (početak – kraj) predviđa da umjetnik iskoristi cijelo trajanje izložbe 'Tišine gdje stvari napuštaju sebe' kao razdoblje za fizičko i mentalno 'zauzimanje' lokaliteta te, uz suradnju hrvatskog dirigenta i kompozitora Mladena Tarbuka, oblikovanje i organizaciju akcije s kojom će se izložba zatvoriti: koncert u izvedbi gudačkog orkestra u bivšoj zgradi Ferimporta u obnovi.
 
(početak – kraj)
Dvije suprotnosti što označuju granice vremenskog odsječka.
Granice nametnute geometrijskim arhitektonskim nacrtom te zgrade na Trgu maršala Tita, izgrađene poput velike ćelije, zatvorenice same sebe, birokracije i ograničenja koje je sama proizvela, izgradila, kojih se ne uspijeva osloboditi. Sadržava u sebi cijeli niz događaja, svjedoči im, u stalnom je povratku u ništavilo, u tišinu, u nepokretnost nepokretnog dobra.

Razbiti tišinu gestom, gestom što rađa zvuk, glazbu, što pomiče zrak ustajao i zgusnut od napuštenosti. Ta glazba reaktivira i evocira vrijeme, događaje što su se nanizali u tom vremenskom odsječku od pedeset godina. Još je tu, stoji nepokretna i tiha, gleda na cestu, usidrena u temelje, nikako da se smjesti, a opet, na svom je jedinom mogućem mjestu. Poput kreštava, neskladnog tona, ona je točka diskontinuiteta, mjesto gdje se rađa djelo. Giorgio Andretta Calò, Rim, 14. siječnja 2012.

Zgrada Ferimporta na Trgu maršala Tita, Zagreb
Zemljišna čestica na kojoj se sada nalazi samo kostur zgrade Ferimporta ostala je posve prazna na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, vremenu kad je trg iznova koncipiran – bila je to monumentalna nova koncepcija što je u središte trga postavila Hrvatsko narodno kazalište arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermana Helmera, otvoreno 1895, i Muzej primijenjene umjetnosti prema projektu Hermanna Bolléa, koji na južnoj strani graniči s tom česticom.

Početkom pedesetih godina taj prazni teren namjenjuje se izgradnji uredske zgrade, pa razna poduzeća iskazuju interes da investiraju u tu središnju gradsku zonu. Koncesiju 1957. godine dobiva industrija željeza i arhitektu Stanku Fabrisu povjerava zadaću da projektira zgradu. Njegov je projekt posve na liniji diktata poslijeratnog modernizma u stilu Miesa van der Rohea: struktura od armiranog betona i neprekinuta staklena fasada.

Radovi su započeti 1961, završeni 1964. Od prvog predstavljanja projekta i tijekom njegove provedbe ne smiruju se polemike između zagovornika i protivnika ovog upada čistog internacionalnog stila u tkivo devetnaestostoljetnog grada. Uslijed tih polemika, još prije nego što je zgrada dovršena, osniva se Zavod za zaštitu kulturnih spomenika grada Zagreba (1961), a godine 1962. Općinska skupština donosi zakone za očuvanje gradske jezgre. Ti zakoni, uz razne propise, onemogućuju rušenje svega što postoji na području centra grada. Paradoksalno, donošenje tih mjera na kraju utječe na daljnju sudbinu zgrade koja ih je na neki način uzrokovala.

Krajem devedesetih godina Ferimport prodaje zgradu gradu, pa otada ona nekoliko godina ostaje netaknuta, ali posve prazna. Godine 2003. raspisuje se natječaj za novo sjedište Muzičke akademije, prestižne gradske institucije, koje će se podići baš na tome mjestu. No zakoni iz 1962. zabranjuju potpuno rušenje Fabrisove zgrade. Projekt za novu Muzičku akademiju mora stoga obvezno uključiti cjelokupni volumen i strukturu od armiranog betona iz šezdesetih godina. Na natječaju pobjeđuje arhitekt Milan Šosterić; radovi započinju 2009. i još traju.

Danas (početkom 2012), nakon što je odstranjena fasada i srušene ispune, izvorna konstrukcija zgrade od armiranog betona pokazuje se u svoj svojoj golotinji i sirovosti.