festival

8. srpnja započinju Osorske glazbene večeri 2004.


vrijeme: 08.07.2004. - 18.08.2004.21 sat
mjesto: Osor, bivša katedrala Uznesenja Marijina
organizator: Osorske glazbene večeri

Svečanim otvaranjem posvećenim istaknutom hrvatskom skladatelju, violinisti i dirigentu Stjepanu Šuleku (1914-1986) u četvrtak, 8. srpnja o.g. s početkom u 21 sat započinju Osorske glazbene večeri. U sklopu programa svečanog otvaranja koncert će održati Zagrebački solisti, koji ove godine obilježavaju pedeset godina svoga umjetničkog djelovanja.

Osorske glazbene večeri prije svega su okrenute hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Želja nam je da se upravo na pozadini naše bujne povijesti, koju Osor čuva u svom okrilju, naša glazba otkrije u svoj svojoj punoći. Da bi to bilo moguće, potrebno je dakako da tu našu glazbu prati i ona "glazba Svijeta" koja je manje ili više određivala karakter cjelokupne glazbene povijesti. No, komentari za skladbe koje ćete slušati na "Osorskim glazbenim večerima" ograničit će se prije svega na skladbe domaćih autora jer smo sigurni da najveći dio posjetitelja "Osorskih glazbenih večeri" te skladbe susreće prvi put. Želja nam je prije svega da ti posjetitelji te naše skladatelje što dulje zadrže u svojoj svijesti.

Dr. N. Gligo (1976.)
/predgovor kataloga/


Stjepan Šulek (1914 - 1986) završio je studij violine u razredu Vaclava Humla na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, upisani studij glasovira ubrzo je prekinuo, a neko vrijeme je pohađao predavanja iz kompozicije kod Blagoja Berse. U razdoblju do kraja 2. svjetskog rata ponajviše se bavio izvodilaštvom, nastupao je kao solist, bio je i prva violina Zagrebačkog kvarteta, u glasovirskom je triju svirao s Ivom Mačekom i Antonijom Janigrom, a od 1935. počinje i njegova pedagoška aktivnost. Tada je predavao violinu na privatnoj glazbenoj školi "Beethoven", a 1941. kratko i na Muzičkoj akademiji. U to se doba sve više posvećuje skladanju (1942. piše "Tri preludija za glasovir", 1944. završava I. Simfoniju i piše I. Klasični koncert, 1946. završava II. Simfoniju), a 1947. prihvaća mjesto profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji. S violinskom pedagogijom tada prestaje, a kao violinist nastupa rjeđe (1951. praizvest će sam svoj Koncert za violinu i orkestar) no započinje dirigentsku karijeru. Postaje članom HAZU- a 1954. i pokreće otvaranje Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju. Danas u Zagrebu djeluje "Fond Stjepan Šulek", a od njegovih djela navodimo 8 simfonija, 4 klasična koncerta za orkestar, 10 solističkih koncerata, dvije opere ("Koriolan", 1957., "Oluja", 1969) te skladbe za glasovir.
Šulekov bogati skladateljski opus najzamjetniji u aspektu promišljanja simfonijskog izraza temeljenog na postulatima kanona i nasljeđa glazbene misli i jezika baroka i klasike, a u prostoru estetike na tragu kasnog romantizma, često je bio osporavan kao anakron u odnosu na kretanja i razvoj glazbene umjetnosti njegova doba. No, važnost Šulekova otklanjanja od ideologije nacionalnog smjera u glazbi, te njegovo veliko i supstantno skladateljsko umijeće, posebice u području poznavanja i razumijevanja forme i orkestracije, nitko nije dovodio u pitanje. Međutim, Šuleka se još uvijek uglavnom smatra u prvome redu sjajnim pedagogom (odgojio je niz skladatelja koji su potom ostvarili ozbiljne karijere) te jednim od najkvalitetnijih izvođača i tumača glazbe koji su djelovali na hrvatskoj koncertnoj sceni - "... Bio je sjajan dirigent, odličan pijanist i virtuoz na violini. Od njega sam mnogo naučio o formi, instrumentaciji i interpretaciji. Imao sam čast svirati pod njegovim ravnanjem u Zagrebačkom komornom orkestru. Kao dirigent posvećivao se detaljima kojima se danas uopće ne posvećuje pozornost...Kao skladatelj smatram da je bio u vrlo nezavidnoj situaciji, simfonijski repertoar hrvatske glazbe koji je naslijedio bio je više nego oskudan, tako da je opusom pokrio gotovo cijelo stoljeće glazbe zaostatka. Skladateljski se rascvao u razdoblju kada je pisao veliki Richard Strauss, ili prije toga Mahler, a njihova glazba nije ništa modernija od njegove..." - kaže o Šuleku i njegovu stvaralaštvu dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj (jedan od njegovih studenata) čiji napor u predstavljanju Šulekova opusa recepciju njegova djela, podjednako kod glazbenika i publike, danas čini sve produbljenijom. Razlog tome je i u mogućnosti odmaka, kontekstu sagledavanja skladateljeva opusa i iz vremenske perspektive, ali i u cijelosti, što definira prostor konfrontacije i usporedbe Šulekova djela s drugim tada nastalim ostvarenjima.
Svojedobno veliki otpor prema stvaralaštvu Stjepana Šuleka i svemu što je on zastupao bio je zapravo vrlo plodonosan. Njegov skladateljski zanat, pristup i razumijevanje glazbe kroz njezino poimanje u kontinuitetu zapadnoeuropskog povijesnog nasljeđa te profesionalizacija, skladateljima poput Kelemena, Horvata, Detonija, Kuljerića ili Kempfa - Šulekovim studentima, dala je s jedne strane čvrste temelje, a s druge je otvorila prostor kreativnog razvoja kojeg su, posebice šezdesetih godina, većinom ostvarivali u području avangarde - dijametralno suprotnom svemu što je Šulek bio.
Premda Šulek sam nikada nije napravio iskorak iz prostora vlastite estetike i svjetonazora, Igor Kuljerić će, primjerice danas reći da ga smatra nekom vrstom duhovnog oca, a Šulekova djela ostvarit će snažnu komunikaciju sa samim izvođačima - vjerni tumač njegovih skladbi niz je godina Vladimir Krpan, kome su neka i posvećena (npr. "Treći koncert za glasovir i orkestar u C- duru", 1970) a slična vrsta prihvaćanja njegovih djela može se prepoznati i kod drugih glazbenika, posebice u izvedbama orkestralnih djela.
Potonje je nesumnjivo objašnjeno i riječima kojima Krešimir Šipuš (još jedan od njegovih studenata) u monografiji o Šuleku napisanoj pedesetih godina 20. stoljeća, prije nastajanja primjerice opere "Koriolan" ili "3. klasičnog koncerta za orkestar", raspravlja Šulekov stvaralački habitus: "...Ako se radi o snazi, uvjerljivosti i jasnoći načina i sredstava, pomoću kojih stvaralac izrazuje svoje misli i osjećaje, onda je Šulek takođe izvorni stvaralac. Snaga je po mome mišljenju jedna od najjačih strana Šulekova stvaralačkog potencijala, a čini mi se da je njeno porijeklo u prirođenom instinktu. Sposobnost dinamičkog i izražajnog gradiranja kod Šuleka je neiscrpna. Zaista, potreban je veliki napon snage da se gradacija u koračnici iz četvrtog stavka II. simfonije dovede do takvog vrhunca, kao što je to Šulek učinio. Izbor pravih sredstava, da se to dobro i uspješno izvede, igra također važnu ulogu, a Šulek je nejedanput dokazao, da ima vanredni smisao da određeni instrument ili grupu instrumenata upotrijebi u pravi čas i na pravom mjestu. Uvjerljivost Šulekove muzike nije sporna, jer usprkos tome, što on vrlo često ponavlja misli i osjećaje opterećene bolnim i sumornim značenjem, nikada ne izaziva sumnju u iskrenost tih misli i osjećaja...".
O Šulekovu stvaralaštvu često se govori u kontekstu njegove zaokupljenosti sudbinom i trenutkom čovjeka, dok se relativno rijetko ukazuje na ono što dr. Petar Selem (u tekstu Nova hrvatska glazba iz 1970) naziva "Šulekovom oporbom", a što je bitna razina ishodišta tog naglašavanog skladateljeva humanizma kao izvanglazbenog (no ne programnog) poticaja. Selem podcrtava važnost Šulekova nepristajanja na svjetonazor i profesionalnu razinu zagovaratelja nacionalnog smjera u smislu plošnog shvaćanja folklora u umjetničkoj glazbi te na hrvatski povijesni i kulturološki prostor u kojem je kontekstu (konac 40-ih i početak 50-ih godina 20. st. ) Šulekovo dosizanje za normama baroka i klasike ili ekspresivnosti romantizma, bio i način uspostavljanja apsolutnih odnosno temeljnih vrijednosti, korektiva, samog ljudskog postojanja i djelovanja kroz stvaralački diskurs, dakle, pristup umjetničkom glazbenom djelu.
Mnoge su razine svjedočanstva u Šulekovu opusu kojima često ne pridajemo punu važnost i pažnju.
Dijelom je to uslijed njegove velike isključivosti koja je u njegovim pojedinim skladbama otvorila prostor predominaciji eklekticizma i akademizma, a koja je Šuleka samog svojedobno dovela u situaciju da kao glazbenik živi između dvije "neprijateljske" strane: s pripadnicima nacionalnog smjera u glazbi iza sebe a s pobornicima avangarde ispred sebe. Premda danas afirmirano načelo supostojanja svih pravaca u glazbi na određeni način dokida mogućnost svake isključivosti, pa i one u našoj recepciji nečijeg stvaralaštva, s druge strane otvorenost svemu pogoduje upoznavanju Šulekova opusa u njegovu punu umjetničku legitimitetu. Međutim, u tome je važnija razina uspostave svijesti o stvarnom prihvaćanju njegova opusa, ali i drugih skladatelja, kao sastavne i prisutne činjenice naše glazbene baštine. I to podjednako u smislu vrednovanja - jer nema nikakvog razloga, da primjerice, Šulekov "Epitaf jednoj izgubljenoj iluziji" ili glasovirske sonate ne budu dijelom i hrvatskog i svjetskog prihvaćenog i redovitog repertoara. Na "Osorskim glazbenim večerima" izvedena su i praizvedena mnoga Šulekova djela  ("7. simfonija", 1979, "2. sonata za glasovir", 1978, "Baščanska ploča Iza mješoviti zbor", 1981. ..). "Treći klasični koncert u F-duru za gudački orkestar" Šulek piše 1957. godine, posvećuje ga Zagrebačkim solistima koji ga praizvode 1958., tada još pod vodstvom Antonija Janigra. Zagrebački solisti mnogo su izvodili i simfonije Luke Sorkočevića koje je Šulek obradio i objavio u ediciji "Spomenici hrvatske muzičke prošlosti" HAZU-a, predstavivši na taj način dio naše baštine glazbenoj javnosti i publici. To je iznimno važan segment njegova djelovanja, premda se danas, s pravom nastoji na pristupu izvorniku odnosno drugačijoj vrsti i načinu interveniranja u notni tekst. O "Trećem klasičnim koncertu u F - duru za gudački orkestar" dr. Krešimir Kovačević, između ostaloga bilježi: "... Trostavačno djelo (Allegro con brio, Larghetto, Allegro vivacissimo) referira se na nasljeđe Haydna i Mozarta, posebice u jedinstvenoj tematici svih stavaka, snažnoj arhitektonici te majstorskoj instrumentaciji. U dva okvirna stavka ovo je djelo koncipirano u izrazito virtuoznom stilu, sve su dionice tretirane solistički, a ljepotom se posebno ističe drugi stavak (Larghetto) koji se smatra jednim od Šulekovih najcjelovitijih ostvarenja".

Dodi Komanov
/tekst iz kataloga/


U Katalogu piredbe, koji prilažemo, opširno je predstavljen cjelokupni program ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri.

Tekst kataloga: Dodi Komanov
Dizajn: Branko Vujanić
Prijevod: Graham McMaster
Izdavač: Osorske glazbene večeri
Za izdavača: Daniel Marušić

KATALOG - Osorske glazbene večeri 2004. (pdf dokument, 511,688 kb)

Preuzmite postojeći katalog u CSV formatu.   PREUZMI


   Ispiši stranicu

 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu