" />
predstava

Premijera predstave 'Posljednji dani čovječanstva'


vrijeme: 14.12.2019. 21 h
mjesto: Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17

Eurokaz, u koprodukciji s Dominom, najavljuje premijeru predstave 'Posljednji dani čovječanstva', utemeljenu na velebnom djelu austrijskog književnika Karla Krausa, koja će biti izvedena u MSU 14. prosinca, u 21 sat.

Koncept i režija: Branko Brezovec / skladatelj: Stanko Juzbašić / igraju: Domagoj Janković, Robert Španić, Marija Šegvić / Maruška Aras, Suzana Brezovec, Domagoj Zovak, Pavle Vrkljan, Borna Baletić, Siniša Miletić, Angel Naumovski, Mario Strecha

 

Scenski projekt utemeljen na velebnom djelu austrijskog književnika Karla Krausa (1874 -1936), megadrami 'Posljednji dani čovječanstva' koje je u nas, u prijevodu Seada Muhamedagića, objavljeno 2015. godine. 'Posljednji dani čovječanstva', vidljivo je na prvi pogled, tvorevina je neobične, titanske strukture i nomenklature o raspadu čovječanske logike od početka Prvog svjetskog rata. Najbliža je određenju Lesedrame (poput Goetheova Fausta), i prelazi svojim opsegom i zamahom granice najizdržljivijih scenskih mogućnosti. Djelo je, razumljivo je zašto, u skraćenim oblicima i adaptacijama, doživjelo tek nekoliko izvedbi i ostaje permanentnim izazovom općeizvedbenoj svjetskoj praksi. Upravo ta kreativna oslobođenost, gotovo neuračunljivost, van svih komercijalnih plahovitosti, estetički duktus totalne i fatalne beskompromisnosti dovodi Eurokaz u blizinu Krausova djela i u dodir njegovih principa. Kraus je svoje remek djelo koncipirao na vulkanskoj akribiji (oksimoron!) prijepisnosti. To je ona prijepisnost koju bi hrvatski pjesnik Ilija Jakovljević, i sam uznik ratnih progona, odredio kao prijelaz iz sna u san (...iz sna u san probudiše druzi...). Apsurd stvarnosti Habsburške Monarhije Prvoga svjetskog rata ima sve somnabulne karakteristike, i ne treba ga dodatno diskurzivno podizati (na način npr. Hašekova Dobrog vojnika Švejka). Tako je Krausov rad zapravo velika zbirka medijskih citata, surove upotrebe najnevjerojatnih, demagoških eskapada, koji osupnjuju namjernim nedostatcima poanti, odlika koje je Brecht nazivao gestualnim. Iznevjeravaju se očekivanja; tu je na djelu punokrvni, namjerni izostanak literarnih i dramaturških mehanizama lukavosti kojima su to vrijeme suvereno vladali Hofmannsthal i Schnitzler. Ovdje se efekt proizvodnje zanemaruje u ime etičke rukotvorine. Otuda i temeljna ideja scenske realizacije Krausova djela koja bi da dohvati barem što od metodoloških i energetskih potencijala drame, ali, to se pokazuje predstavom, turobnost našeg poraća čini takav pokušaj tek estetičkim spleenom i plinovitim razbacivanjem sustavnosti.

 

Eurokazovim projektom plutaju ostaci, batrljci neke veličajnosti, mutni prizivi ničeanskog imoralizma, začetci i proizvoljnosti arhetipičnih fabula i aktanata, delectatio morosa – uživanje u vlastitim zabludama, podmetnuti solipsizmi, a zapravo ništa drugo nego prenemaganje u prizivu sveopće katastrofe čovječanstva koja bi nas, Krausove ne-suvremenike, riješila ovog pre-dugog putovanja u noć, na kraj vremenske uzaludnosti.

 

(R.P.B., 10.12.2019)