Izložba Luke Duplančića - 'Osvojeni prostor'

'Izolirana struktura unutar galerije ne zrači dobrodošlicom, ipak, pozvani ste da, kroz sasvim mali otvor, pokušate penetrirati u nju. Ukoliko uspijete, okružit će vas lica autora, njegovi vlastiti foto portreti koji vas gledaju s visine, sumnjičavo, s podsmjehom, pomalo rezignirano, očito s predrasudama. Našli ste se unutar zatvorenog kruga ljudi koji su jednaki. Unutar ove strukture očito je da ste vi autsajder, no neugodni osjećaji straha i nesigurnosti su dvosmjerni. Unutar konstruiranog ambijenta, atmosferu upotpunjuje ognjište. Upravo ste ušli u nečiji dom? Postavljeno u središtu doma, ognjište pruža toplinu i svjetlost, hranu i zaštitu. Simbolizira ljubav, plodnost i život, i u izravnoj je suprotnosti s tjeskobom prouzorkovanom anticipacijom konflikta, koji još uvijek ne postoji, ali je insnuiran. Ova inkompatibilnost različitih vrijednosti i normi uzrokuje napetost i nestabilnost, kontradikcije i konflikte.
Izigravajući kulturu selfija, autor zauzima prostor u potpunosti, svojim likom i stavom. Izrazi lica su ono što nas obično odaje, ali istovremeno i ono čime možemo manipulirati. Grimase mogu biti nametnute ili mogu biti poticaj za samorazlikovanje u masovnom društvu. No one također mogu poslužiti kao sredstvo za infiltriraciju pojedinca u društvo - najpoznatija od takvih grimasa je lažni osmijeh. Neutralna socijalna grimasa, nasuprot intimne – čija je direktna, gotovo ikonoklastična sabotaža - obično predstavlja poželjnu projekciju u svrhu samopredstavljanja.
Filozof Charles Eisenstein iznosi zanimljivu teoriju razdvajanja, koja se zasniva na izoliranošću pojedinca u odnosu na ostale, odvojene pojedince. Dakle, različite jedinke imaju različitu koncepciju kako izgleda zasebno ja, ali svima je zajednička temeljna koncepcija odvojenosti. U suštini, povijest civilizacije povijest je rastuće moći da se dominira i kontrolira onaj Drugi. Mit o odvojenom, prema Eisensteinu, temelj je cijele naše civilizacije. Ovaj dualistički pogled na svijet ljude stavlja u položaj jedni protiv drugih („mi“ i „oni“) i pretvara prirodu u nešto što želimo kontrolirati. Ali Eisenstein nam govori da mi zapravo možemo odabrati drugu teoriju - onu o međuovisnosti i povezanosti te da čineći to postajemo sposobni riješiti naizgled nemoguće probleme, od političke polarizacije do globalnog zatopljenja.
Ovi odnosi uvelike utječu na percepciju vlastitog ja i percepciju onog izvan sebe, pri čemu se značenje često povezuje s prostorom. Identitet osobe vezan je za određeno tijelo, konceptualizira se kao osobnost unutar jednog tijela. Jednako tako, identitet neke zajednice također je vezan za određen prostor: obitelj ima dom, nacija ima domovinu, a pojmovi doma i domovine se konceptualiziraju metaforama prostora (Ladányi). Pojedinci i kolektiv stoga nerijetko svoj identitet vežu uz određeni teritorij, pridajući mu povlašteno mjesto i značenje. Želja da se egzistenciji podari smisao preko prostora, odnosno okoline rezultira u činjenici da određeni prostor nazivamo domom, ili u širem smislu, domovinom. A upravo dom je mjesto gdje se osobno pretvara u kolektivno, a kolektivno u osobno, prostor u kojemu se događa konstrukcija identiteta i mentaliteta.
Jedno od brojnih shvaćanja identiteta je da je identitet spoj društvenog i proizvedenog - ja postajem ono što jesam kroz različite subjektne položaje koje zauzimam. Propitivanje odnosa identiteta i prostora, kao i procesa identifikacije u odnosu na Drugog oslanja se na stav da subjekt traži i dobija potvrdu na temelju drugog i drugosti, da je drugo neophodno subjektu zbog samoidentifikacije. Identifikacija nadređenog i podčinjenog ovisi o drugosti koja postaje dio njihovih identiteta. U želji da ovladamo svijetom i dominantnim shvaćanjem da to možemo napraviti samo s krugom vlastitih istomišljenika, okoliš i sve oko sebe stavljamo u minorni položaj. Zaboravljamo da naš položaj ovisi o položaju drugog, pa tako i naša vlastita ekskluzivnost ovisi o drugima. Taj Drugi je onaj koji daje značenje nama.
Vratimo se u improvizirani prostor unutar galerije. Grimasa je fiktivna, oganj ne gori, a prostor je konstrukt koji će nestati čim izložba završi. Nema mjesta za cinizam.'
(Jasmina Šarić)