Izložba Đure Sedera ‘Slikarstvo pokrenuto svjetlošću’

O izložbi:

U suvremenom hrvatskom slikarstvu, opus Đure Sedera nezaobilazna je postaja koja svjedoči o iznimnoj analitičkoj i introspektivnoj snazi umjetnika da se u pojedinim vremenskim periodima zapita o nemogućnosti i mogućnosti slike, o smislu i besmislu slikarskog procesa, koja će ga od ranog apstraktnog ekspresionizma i enformela voditi do egzistencijalističko-gorgonaških redukcija, crnih sažimanja do ponovnog „osobnog obrata u volju slikanja“ (Seder) i vraćanja boji, gesti, materiji. Naime, problemski, morfološki, tematski i stilski rasponi koje zrcali Sederovo slikarstvo ne bi bili mogući bez „umjetnikove sklonosti dubokoj meditativnoj osjećajnosti koja ga je vodila slikarskom istraživanju u kategorijama svjetlosti i tame“ (Zdenko Rus).
 
Na takvoj „pozadini dugoga trajanja“ (Tonko Maroević), sve su umjetnikove faze (morfološke i tematske) iznimno uvjerljive i opravdane, jednako kao što nemamo što dodati ili prigovoriti njegovoj inačici ekspresionizma koji je postao opći znak vremena, s kojim se Seder „sinkronizirao na način doista samokretajućeg i samopotičućeg nastojanja – puknuće između ovostranosti ionostranosti nije više tragično raspolovljeno“ (Z. Rus). No, poticajni i krepki talozi tradicije i velikih prethodnika modernizma uvijek postoje u tkivu djela pa se tako s današnjim vremenskim odmakom ne možemo ne složiti s tezom Zdenka Rusa iz 1987. kada nas upućuje kako Sederovi impulsi dolaze iz vlastite sredine: „onog Tartaglina kulta slikanja i Hermanova mita ekspresije“, ističući kako te veze nisu izravno vidljive, ali su prisutne.
 
Mlađe generacije hrvatskih umjetnika i kustosa danas percipiraju Đuru Sedera isključivo kao značajnog predstavnika novog vala europskog ekspresionizma i tzv. Nove slike u hrvatskom suvremenom slikarstvu, iako je slikar kao član Gorgone prošao kompleksan autodijalog o temi ispražnjenosti prizora i stvari na slici, „položaju mučne praznine bez lika čovjeka“ (Seder), koja se u ranijim djelima iskazivala kroz enformelni senzibilitet i crno-bijelu inačicu suprematizma. Jer Seder se tek povremeno, kratkotrajno prepuštao gorgonaškoj ironiji, nihilizmu, i besperspektivnosti, pokušavajući kroz suvisle analize svijeta oko sebe vratiti slici smisao postojanja. Da vjeruje u trajnu opstojnost slike i njezinu značajnu funkciju u suvremenosti, kao i da nakon radikalne „spekulacije o svjetlosti koja slikarski izgovara svijet koji svijetli“ (Zdenko Rus) dolazimo do „pitanja o transcendenciji, putu prema unutra“ (Mirko Jozić), religioznim temama i mjestu Krista u Sederovu djelu, to za svakog pažljivog čitača Sederova djela neće biti neutemeljen i alogičan put unutarnjeg umjetnikova razvoja. Naime, umjetnikove kršćanske teme jedan su od najboljih primjera suvremenog sakralnog slikarstva i izvan hrvatskih granica pa je tako Marin Ivanović recentno kontekstualizirao Sederov sakralni opus kao „jednu od najviše rangiranih sakralnih cjelina naše suvremene umjetnosti, za razliku od brojnog vrludanja nad ambisom izuzetnog kiča, čija je banalnost, naracija i dekorativnost obezvrijedila temu“.S jedne je strane (ex)gorgonaška osjetljivost na probleme čovjeka u današnjem društvu Sederu pojačala senzibilitet prema temi socijalno-egzistencijalnih nepravdi („Kontejneraši“, „Sakupljač plastičnih boca“, „Kontejneri“, „1. Maj“), koja će se punom snagom otjelotvoriti u umjetnikovim recentnim slikama, no s druge je strane takav ciklus temâ preslika svijeta u kojem smo zaboravili na Boga, milost prema drugomu, suosjećajnost i socijalnu pravdu.
 
Već je više puta naglašeno kako se kao središnja tema Sederovog djela može istaknuti ljubav, odnosno, ljubav koja je njegova velika sporedna podtema jer nije na svim slikama formalno ili ikonografski vidljiva. Općoj ljubavi prethodi čežnja: „kroz velike ljudske čežnje, poput čežnje za susretom, čežnje za ljubavlju i čežnje za spasenjem“ (Mirko Jozić), dolazimo do odgovora koji opravdava našu zemaljsku egzistenciju. Seder u svojem djelu nudi cjelovite odgovore koji će za neke ići prema interpretaciji novog oblika Božje nazočnosti u čovjeku, a za druge prema novom obliku čovjekove nazočnosti u svijetu.
 
„Duh vremena je kroz Sederovo slikarstvo procvjetao. Umjetnik nije popustio pred njegovom destrukcijom, nije dozvolio da ga samelje u neaktivnosti u koju s godinama i rastućim ugledom zapadaju njegovi brojni kolege svih generacija. Njegova zima prešla je u proljeće“, zapisat će nedavno Feđa Gavrilović. Bez obzira na umjetnikovu neukroćenu gestu i bujnu materičnost slike – koja više govori u prilog metafizičkim obračunima sa samim sobom i drugima, gdje se simbolički želi premostiti ograničenja materijalnog svijeta – Sederovo je djelo snažan manifest nade u ljubav i ipak neko bolje čovječanstvo. On na sjajećem vrhuncu mudrosti svojeg života – kao i Slobodan Vuličević - ne vjeruje predapokaliptičnim ljudima, ali uporno navija za Čovjeka.
 
Iva Körbler
 
Biografija:
 
Đuro Seder (Zagreb, 1927.), diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Antuna Mezdjića, a 1953. završio specijalku iz slikarstva kod Marina Tartaglie. Bio je član umjetničke grupe Gorgona. Radio je kao ilustrator i grafički dizajner do 1981., kada počinje raditi kao docent na ALU u Zagrebu, gdje i danas ima svoj atelijer u statusu profesora emeritusa.

Objavljivao je pjesme tijekom 1960- ih i 1970- ih (Razlog, Kolo, Forum, Republika), a u nakladi BiblioTeke godine 1978. izlazi mu zbirka pjesama „Otac iz lonca“.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja strukovnih udruga za životno djelo te glavnih nacionalnih nagrada (Vladimir Nazor, Danica s likom Marka Marulića). Redovni je član HAZU od 2000. godine, a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU. Radovi mu se nalaze u svim najvažnijim hrvatskim muzejskim, galerijskim, crkvenim i privatnim zbirkama, ali i izvan naših granica (Graz, München, Budimpešta, New York).