Cinemaniac / Misliti film 2020: Prazni sati

U toj konstelaciji glasova gledat ćemo filmove Igora Grubića 'Kako se kalio čelik', predstavljen u hrvatskom paviljonu na prošlom Venecijanskom bijenalu i zapažen film 'Strujanja' Katerine Dude.


Nakon 18 izložbi u MMC Luka, izložbu Cinemaniac/ Prazni sati posjetite u novom prostoru ECPD – Europski centar za mir i razvoj, Kapitolinski trg (iza Augustovog hrama).
 
Postavljajući u međuodnos tri umjetničke pozicije, Prazni sati djeluju kao zajednički nazivnik koji okuplja tri recentna filmska/video rada eksperimentalno – dokumentarnog karaktera, koji uokvirujući prostor i vrijeme, mjesto i identitet reflektiraju međuodnose i tenzije različitih prostornih i temporalnih dinamika između čovjeka i okoline. Danas možemo govoriti o “dokumentarističkom zaokretu” u suvremenim umjetničkim praksama kao načinu na koji umjetnici žele uspostaviti specifičan odnos sa stvarnim, redefiniranjem vizualnog jezika, estetike, eksperimenta, kroz prikaze društvene stvarnosti i osobnih, individualnih priča.
 
Svaki film na svoj način dotiče oblike društvenog poimanja rada, donosi prizore i priče sadašnjih ili bivših radnika ili prostora rada, pitanja kolektivne memorije i društvene i političke stvarnosti, istražujući i reflektirajući različite pozicije i načine na koje se strukturiraju atmosfere, značenja i doživljaj prostora. Napušteni prostori prošlosti, ispražnjen potencijal budućnosti  i praznina distopijskih ne-mjesta prostori su artikulacije umjetničke  imaginacije kao (ne)moguće perspektive koja se suprotstavlja kolapsu. Bilježeći postojeće i zadržavajući tragove prošlih (pri)povijesti koje se nanovo upisuju i rastaču u novom kontekstu, prelamaju u nizu momenata, kolektivnih i individualnih, vidljivih i nevidljivih povijesti upisanih na marginama u prostore materijalne i društvene razmjene. – iz predgovora, Branka Benčić
 
Mate Ugrin: Prazni sati
Kratki film Prazni sati dokumentaristička je meditacija o protoku vremena, izolaciji, gradu. Protagonisti su privremeni migrantski radnici brodogradilišta 3. maj u Rijeci, a pratimo ih u slobodno vrijeme koje mahom provode u krugu samačkog hotela. Tihi i kontemplativni prizori grade specifičnu atmosferu djela koja se manifestira u svjetlu, bojama, polaganom kretanju te podcrtava osjećaje osamljenosti i praznine. Video tehnologija podržava produljenu vremensku dimenziju slike, u svrhu fikcionalizacije vremena, dok istovremeno rastegnuta vremenska dimenzija naglašava napetost i potencijalnost prizora. Ono što vidimo jest vrijeme nakon rada, odn. svakodnevica radnika koja izranja u pozadini, a usmjerena je na prazne sate kao oblik vremena s kraja radnog dana. Naglašena  temporalnost slike i protok vremena tretiraju se kao središnji događaj. Prazne sate gledamo kao posvetu radu, odgođenom radu, nesigurnom radu, radu na čekanju, vremenu nakon rada. Poput video instalacije Prazni sati osvajaju cjelokupan prostor galerije, usmjeravajući pažnju na kompleksne odnose suvremenog subjekta u medijatiziranom prostoru i vremenu.  U neposrednoj blizini brodogradilišta Uljanik, na širokom ispražnjenom prostoru, gdje nedostaju brodovi koji su blokirali naš pogled, Prazne sate Mate Ugrina sagledavamo na sasvim nov način, upisujući u pogled specifičnost konteksta i mjesta prikazivanja. (B. B.)
 
Katerina Duda: Strujanja
U iseljenoj poslovnoj zgradi preostale su samo biljke. U velikom i nekoć raskošnom prostoru, vrtlarka i dalje održava bilje posebno uklopljeno u arhitekturu, koje u teglama probire i priprema za preseljenje na nove lokacije. Biljke, koje su dominirale impozantnim interijerom u osamdesetim godinama, u zgradi bez ljudi stvaraju novu temporalnost. Osim vrtlarke, jedan vatrogasac zadužen je za ophodnju ispražnjene zgrade, provodi obilaske i održavanje ni za koga. Biljke poput dracene, fikusa i filodendrona bile su nezamjenjiv dio arhitekture socijalističkog modernizma sedamdesetih i osamdesetih godina. Danas ove sobne biljke ostaju kao snažan vizualni podsjetnik te paradigme. U Strujanjima, iseljavanje biljaka, jedinih preostalih stanovnika zgrade, možemo čitati kao dio šireg konteksta. Ono je promjena strujanja: dok jedna paradigma shvaćanja prostora biva zamijenjena drugom, koncept socijalne države (i njezinih poduzeća) postupno nestaje.
 
Igor Grubić: Kako se kalio čelik
Eksperimentalno–animirani film Kako se kalio čelik Igora Grubića (2018) poput slike dvostruke ekspozicije u kojoj se susreću prošlost i sadašnjost, predstavlja pogled unatrag, na ispražnjene i napuštene pogone tvornica. Središnja radnja filma temelji se na odnosu oca i sina. Otac vodi sina u napuštenu tvornicu u kojoj je nekoć radio. Iako je tvornica već dugo tek ruševna slika novoga sistema, prostor će nakratko oživjeti u slici radničke solidarnosti i potaknuti malu prkosnu gestu. Taj simbolični čin pretvara se u trenutak katarze kojim se ponovno uspostavlja odnos između oca i sina.  Animirani film "Kako se kalio čelik", evocirajući herojsko vrijeme ne samo industrije nego i filmskog stvaralaštva, u ispražnjene i ruševne prostore uveo je ljudske i životinjske likove, uz pratnju povijesnih dokumentarnih snimki. Riječ je o mračnoj i elegičnoj meditaciji, o sažetoj verziji propasti osobnih priča i pojedinačnih sudbina u raspadu zajednica i kolektiviteta – ističe Jasna Jakšić. Poput prizora nestajanja, ruševina arhitekture ili momenta izgaranja filma, Grubićev animirani film, realiziran kao slojevita vizualna orkestracija koja kombinira različite medije i tehnike - crtež, fotografiju, i arhivski found footage materijal, predstavlja krhotine prostora i događaja koji nam blijede i nestaju pred očima. (B. B.)