Književno prevođenje u pravilu je samotan proces, a čitateljska javnost uvijek ima uvid u gotov, konačan proizvod dok sve faze prevodilačkog procesa redovito ostaju skrivene i odvijaju se u dijalogu prevoditelja s tekstom. Jednako tako, kad je prijevod objavljen, čitatelji ga prihvate kao jedinu moguću verziju, jedinu opciju da se autorski glas iz izvornika prenese u ciljni tekst.
Ali je li to doista tako? Prevoditi književni tekst znači donositi jednu informiranu odluku za drugom, birati iz niza opcija koje prevoditelji sami sebi nude.
Na koji način ti procesi teku pokazat će nam Petra Pugar i Mate Maras, koji će se okušati u prijevodu kratke priče iz zbirke Assempri, koju je na prijelazu 14. i 15. stoljeća napisao Filippo degli Agazzari.
