'Stepenice za Stojanku K.' pjesnička je knjiga mučno ukorijenjena u našu svakodnevicu, koja nije drugo do mozaik složen od kaleidoskopskih projekcija i – često suprotstavljenih – interpretacija naših prošlosti, te više ili manje zamućenih ideja o budućnosti. Sama je Stojanka iz naslova u isti mah stvarna djevojčica koja je, doslovno, izgubila glavu igrajući se u (po)ratnom ludilu, i već „iskorišten“ tekstom posredovani i prelomljeni književni lik, citat preuzet iz riznice literature. Takva dvojnost čeka nas na svakoj stepenici ove knjige. Ona ne mistificira patnju, ali pravi jasnu razliku između nasilnika i žrtve, između nametnutoga i onoga što se ne može izbjeći. Čak i sama smrt pokazuje u stihovima Kos Lajtman radikalno različite fizionomije – jednom, nalik sablasti, odvodi u nerješivu traumatsku petlju, dok drugi put dolazi gotovo kao utjeha: smrt je to koja onome kome je umrijeti kaže „da bu dobro“. Sličnu ulogu ima na ovim stranicama poezija. Ona je u isti mah nerazrješiv čvor traume i utočište slobode. Slobode do koje se često dolazi upravo ustrajno razrješujući, ili naprosto presijecajući petlje koje se doimaju nesavladivima.
