izložba

Lovro Artuković / Stare i nove slike, 2006.-2016.


vrijeme: 29.09.2016. 19,00
mjesto: Osijek; Muzej likovnih umjetnosti, Europska avenija 9

U četvrtak, 29. rujna, u 19 sati, u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, otvara se izložba Lovra Artukovića 'Stare i nove slike, 2006.-2016.'.

Slikarstvo je pohranjeno u Spremištu koje se nalazi u našoj zajedničkoj ukupnoj duši. Svi načini nanošenja boje, svi zanatski trikovi, sve "novo" i sve "staro" postoji u tom Spremištu oduvijek i zauvijek, bezvremeno je i postojat će sve dok je te zajedničke, ukupne duše, odnosno čovječanstva. Artuković se konstruirajući slike o slikama nadovezuje na misao o uskladištenoj riznici (Spremštu). Crteži u seriji "Promatranje", koju je autor započeo 2005., načinjeni su olovkom i olovkama u boji na papiru. Ovi su portreti kadrirani u trenutku susreta pogleda modela i slikara, u trenutku nelagode. Što zapravo želim kad se trudim vjerno prikazati lice koje promatram pred sobom? Na to pitanje ne mogu dati nikakav suvisli odgovor. Možda mije važno biti s ljudima, sjediti sučelice s njima satima, iz dana u dan, i osjetiti onu laganu nelagodu, tiho uzbuđenje kad nam se pogledi sretnu, pojašnjava Lovro Artuković seriju "Promatranje".


Na prvoj od dviju slika kružnih oblika, promjera četrdeset centimetara, u tehnici ulja na dasci, vidimo prizor srednjeg plana gdje ženska figura, gledana s leđa, ulazi u šumu. Ne vidimo kolika je to šuma, tek prvih nekoliko redova drveća. Ženski lik vrlo ležernim hodom prilazi puteljkom usmjerenim prema središtu. Sve je naslikano vrlo temeljito, bez, naravno, hiperrealističkih detalja, ali jasno, precizno i razvidno. U natpisu slike piše njezin naziv, tehnika i format te riječ "nedovršeno". Na drugoj od dviju slika istog oblika i promjera, ali s navodom godine 2016., prizor predstavlja krupni plan ženskog lika, pogledom s leđa i njezinih očiju usmjerenih prema dijelu jednog od stabala u šumi.
Obje slike djelo su slikara Lovre Artukovića, koga predstavljamo s dvanaest novijih te još pet slika iz ranijeg razdoblja. Toj je izložbenoj cjelini prije svega namjera promovirati novi ciklus, ili njegov dio, budući da  od ovog slikara publika žedna najvećih i najviših slikarskih dometa uvijek očekuje najbolje slikarstvo. I ta očekivanja nisu iznevjerena.

Ali da se vratimo uvodnim slikama. Za prvu je rečeno "nedovršena". Znalci Artukovićeva slikarstva ni slučajno neće u to povjerovati - zar on da naslika i izloži nedovršenu sliku? Svaka se sumnja otklanja pogledom na drugu, za koju je rečeno kako joj je isti motiv i prizor, ali iz drugog plana. I opet - je li to isti motiv i prizor? Zašto ih onda dijele nazivi – prvi naslovljava ime šume (U Grinewaldu), a drugi godišnje doba (Proljeće)? Konačno, svaka bi mogla biti neovisna o drugoj, kao što će biti kada se jednoga dana isele iz slikareva atelijera.Zato polako i oprezno.

Pogledom na jednu i drugu jasno je kako ona prva uopće nije nedovršena, prije svega u svome izvedbeno-tehničkom smislu, a još više u predstavljačkom te, konačno, predodžbenom smislu. Već druga slika, koja bi naoko mogla biti samostalna, jasno pokazuje kako je dio ove prve, pa i više od toga, mogući nastavak ili čak kraj, odnosno njezina dovršenost. Fenomen dovršenosti i nedovršenosti u ime značenja nemoguće dovršenosti precizno je pojasnila Leonida Kovač za prethodnu Artukovićevu izložbu (2011.) pod nazivom Lice slike, ističući kako "isto nikada nije isto, i da lice slike nikada nije ono što slika jeste: slika nije i ne može biti dovršena upravo zato što ona nije reprezentacija nečega, nego trans(figuracija) koja ne težeći realističkom prikazu uspostavlja odnos sa Realnim".

Po tome su, kaže Leonida Kovač, Artukovićeve slike bliskije trajnoodvijajućem performansu negoli slici, to je živa izvedba kojoj je mimezis scenski rekvizit, zaustavljeni prizori slikarskih sekvenci analogni zamrznutom filmskom kadru. Artukovićeva tvrdnja kako ga ne zanima slikarstvo kao slikanje već samo slika jasan je stav kako slika nema predstavljačku namjenu prikaza realnosti, već je ona sama po sebi ta Realnost. Nadalje, za ove (nove) slike slikar će reći kako su dio budućih velikih kompozicija. I time će se ostvariti njihova nova i druga dovršenost – postat će dijelom novih i drugih paralelnih naracija na svom dugom putovanju od predstave do predodžbe, od onoga što vidimo do onoga što bismo htjeli i mogli vidjeti. Time je Artukovićeva slika "mjesto u kome se događaju čudesne stvari… gdje se povezuje Artukovićev interes za povezivanje vanjskih i unutarnjih slika… gdje se figura u svojoj odsutnosti, sa svojim tjeskobnim raspoloženjima, izolira i povlači u neko svoje unutarnje stanje" (Blaženka Perica), ona je posredovanjem minimalne ekspresije "estetika nestabilnih identiteta kao kreacija figure nesigurnosti u svijetu" (Krešimir Purgar).

Gledajući i sve ostale slike iz ovog novog ciklusa, jasno je kako likovi na slikama pulsiraju upravo taj dinamizam, psihološki nedokučivu osjećajnost i nestabilnost u svijetu nesigurnosti. I opet, kako će sam slikar reći, u malom prostoru između onoga što slika predstavlja i predodžbe naših htijenja, pa i samog slikara, dakle u tome međuprostoru privida, nalazi se i mogućnost mnogih tumačenja. Sve je po načelu kako je slika "kao da" je slika, da su na slici modeli koji se pripremaju za poziranje za Pietu ili je to slika kao "sama Pieta". Slike ovog ciklusa, manjeg formata i nove u vremenskom smislu, unose novi element zagonetnosti prizora koji vidimo. Sliku, naime, ne vidimo ili, preciznije, ne gledamo, mi, ili pogotovo ne mi; likovi su usmjereni prema izvoru pogleda koji vidimo kroz svjetlo na slici. Njih netko gleda i oni nekoga gledaju. I opet smo pred "događajem čudesnih stvari" kome će Leonida Kovač predvidjeti "beskonačni krajolik pulsirajućih sjena". Jer, posljednja u nizu ovih slika zove se Sjena na vodi, ulje na dasci, 50 x 35 cm, nedovršeno.

Vlastimir Kusik( kustos izložbe u predgovoru kataloga)

(M.K., 27.09.2016)