izložba

Tri samostalne izložbe u galeriji Fonticus


vrijeme: 31.07.2015.
mjesto: Gradska galerija Fonticus, Grožnjan

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja tri samostalna izložbena projekta - Mišo Filipovac: Šutljivi; Slavica Marin: Ljepši svijet & Tereza Pavlović: Hologrami stanja. Otvorenja će se održati u petak, 31. srpnja, u 20 sati.  

Izložbe će, u prisustvu autorica i autora, predstaviti Eugen Borkovsky.


   Mišo Filipovac: ŠUTLJIVI

   Pred nama je niz asocijativnih scena izvedenih kombiniranom tehnikom na papiru. Njihov autor, Mišo Filipovac, poštuje ideju motiva. Unutar serije nalazimo više pristupa oblikovanju. Umjetnik poštuje gestu, a negdje pažljivo oblikuje detalj. Linija se intenzivno pojavljuje kao samostalna činjenica, raster, nosilac oblika ili kao obrub. Ponegdje je podloga ton ili je slojevanje iznjedrilo djelomično kontroliranu ispunjenost površine. Autor dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Na nekim radovima očitavamo karakteristike fotografskog kadra, grafita ili uličnog slikarstva. Ponegdje nalazimo pikseliranje poput kompjutorskog programa. Neki motivi kao da su preneseni šablonom. Kolorirane površine ili detalje autor postavlja promišljeno, ne poštujući uvijek pravila perspektive. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Kompozicije većine radova funkcionalne su i naglašavaju sadržaj.
   Kad prvog susreta s radovima nameće se pitanje plasmana, prezentacije. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. To nosi novu konotaciju: problematiziraju se zbirka, galerija ili muzej (Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“). Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline. Ideji kolekcije slijedi postav i komentar.
   Mišo Filipovac uzima poznatu životinju kao motiv za likovni zapis. Razvijajući projekt, određuje situacije. Na većini radova nalazimo pripadnike srnećeg roda smještene u pejzaž. Ponekad je on čitak, a ponekad ne možemo sa sigurnošću odrediti okruženje. Čini nam se da se ponašaju i međusobno odnose poput ljudi: promatraju pejzaž, strepe, komuniciraju ili se dotiču. Srneći rod označava slobodu koja se manifestira neposjedovanjem osobnog. Znamo, srneća divljač ima neprijatelje kao što su vukovi, medvjedi, ptice grabežljivice i lisice. Srne stradavaju od strojeva ili u prometu. One imaju neprijatelje, ali uvijek iz druge vrste. Jedino su pripadnici ljudskog roda sami sebi neprijatelji. Kao i srne/srndaći i mi tražimo svoje mjesto pod suncem, ali opterećeni imovinom i osobnošću. Prekasno shvaćamo da su naše aktivnosti imobilizirane razrađenim i zadanim načinima. Odnosi su uvjetovani institucijama, običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Eventualna iskakanja se uklanjaju, a običaji postaju alibiji sistema. Pitanje iskrenosti postaje pitanje interesa, socijalnog prihvaćanja. Određenje identiteta traži od nas odluku. Najčešće se poistovjetimo s tuđim uvjerenjima, primirimo svoju drugačijost i nosimo uobičajeno ruho. Mnogo je lakše biti u krdu nego samostalan. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih pravila. Mišo Filipovac evocira povezanost osobnog stanja i sumnje. Varijacijama radova progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Autoru životinja zamjenjuje ljude. Zamislimo da umjesto srna i srndaća ili jelena, na radovima nađemo ljudske figure. Situacija bi postala mnogo dramatičnija, a tumačenje bi moglo izazvati nelagodu.
   Interakciju umjetnika i promatrača - izložbu - Filipovac koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Elementi radova djeluju regresivno. Umjetnik, izvlačeći sekvence iz bjeline, inicira promatračev ulazak u zasanjana područja. Freud kaže da su snovi odraz potisnutih i podsvjesnih želja i misli. Snovi se označuju kao pojavni oblik nesvjesnoga. Mišo Filipovac uvodi nas u snažan slikovni odjek snova/sjećanja. Tu odjednom izranja dramatična situacija: mladić s povrijeđenim nosom. Mi znamo da, najvjerojatnije, nije pao na nos već da je „dobio po nosu“. Tu smo začas u realnosti: svjedoci smo da se drugačijost kažnjava na brutalne načine. Razlog može biti nacionalna, spolna, rodna, intelektualna ili bilo kakva različitost. Stanje civilizacije je korak natrag kojeg smo svjedoci i nesvjesni akteri.
    Realizirani kadrovi odišu kontroliranom, ali napetom energijom naginjući nadrealističkom ozračju. Filipovac osobno Ja personificira ponudom situacija uvodeći motive konvencionalno omiljenih bića. Nježna životinja srna postaje znak društvenih konvencija. Bilježenje osobnih prostora i odnosa miješa se s idejom uobičajenog. Primjerice, sraz dvaju srndaća za kojeg ne znamo da li je pristanak ili sukob. Tako, naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje. U našem slučaju, imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji prepoznaje motiv i onog koji prepoznaju značenje. Priča, možda, počinje razbijenim nosom mladića. Mogući obračun dogodio se u srazu sa neistomišljenicima. U nedostatku argumenata, najčešće uz nedostatak edukacije, događa se brutalna fizička intervencija. Ali, priča završava prikazom preparirane glave jelena u nekom (malo)građanskom prostoru. Ovdje autor gradi obujmicu za cijeli projekt. Jer, umjesto glave, mogla je biti urna.
   Ova izložba događa se u intervalu perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarski, administrativni, socijalno neosjetljivi sistem divlja. Za to vrijeme fizičari/filozofi, kvantima, fraktalima, bozonom redefiniraju realnost. Oni mijenjaju percepciju i odbacuju uobičajene načine ponašanja. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj.
   Umjetnost je živa stvar. Sva je povijest umjetničke prakse, zapravo, dekodiranje iniciranih, usmjerenih poruka, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Filipovac pred promatrača postavlja zadatke. Većina njih tražit će oblike te će biti zadovoljena količinom ovisnom o individualnoj maštovitosti. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Nametanje atribucija promatraču, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini se da je autor to upravo želio. (predgovor, Eugen Borkovsky, VII. 2015.)

**

   Slavica Marin: PROSTOR GNIJEZDA

   Ova neobičnu izložbenu prezentaciju potpisuje Slavice Marin. Autorica je zapažena po radovima gdje se artistički poigravala sa biološkim materijalom i pred promatrača iznosila žito, listove maslina, pšenicu, zemlju, sol, pa kasnije dijelove kukuruza, tikve i sl. Ukupni nazivnik bio je Morfologija mijena, a propitivan je biološki materijal. Ovo, novo likovno promišljanja nije izvedeno od biorazgradivih elemenata već upravo suprotno, od biološki teško razgradive materije: PVC folije. Poveznica ostaje ekološka tema, upozorenje putem svojevrsne provokacije. Uz to, osjećajući osobno i opće te lokaciju, kao osobno pitanje unutar tijeka vremena, umjetnica problematizira sve kategorije. Najčešće vrednujemo gotov likovni rad bez nužnog osvrtanja na tijek nastanka ili socijalnu obilježenost. Ovaj projekt zahtijeva da se upustimo u interpretaciju procesa i posljedica. Tako će se u tekstu povremeno spominjati likovni, procesualni i smisleni posljedak.
   Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autorica ga izvrgava neuobičajenom likovnom gradbenom materijalu. Poigravanje s nađenim/izabranim predmetom i daljnje osmišljavanje stalan je  izazov za autoricu. Slavica se ne boji dodira s materijalom. Pred nama je otkrivanje odbačenog i evokacija njegove znakovitosti. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina. Materijalom koji ostaje neskriven, autorica se odlučuje na intervenciju oblikovanja prostora. Ta intervencija je u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje. Situacija je pokrenuta instinktivnim zapažanjem rasterastih oblika u mikrokozmosu, npr. bakinom pletenju. Umjetnica stanje prenosi na veliki format. Tehnika ostaje pletenje, a format pletiva odgovara gabaritima galerije. Tijek transformacije rezultira rasteriranom površinom velikih dimenzija.
   Ideja oblikovanja prostora može problematizirati nesigurnost postojanja koja se često kompenzira fiksacijom na prostor kojeg doživljavamo kao osobni. Potreba ima arhetipske karakteristike jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Pojmovi „identitet“ i „lokacija“ često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni te izuzmemo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja bodljikavom žicom koja prečesto zauzimaju značenje osobne integriranosti u okolinu, još nam uvijek ostaje mikrolokacija koja podrazumijeva susjedstvo, ulicu, roditeljski dom. Ovo likovno istraživanje iznjedrilo je promišljanje ambijenata. U memoriji, osobni prostor, kutak, ugao može označavati omiljeno mjesto u kojem smo se osjećali sigurni. Ali, to je dojam. Vremenom uviđamo da to zapravo nije oblik, već otvoreni okvir ispunjen prazninom. Tako spoznajemo da osobni prostor postoji svugdje gdje smo mi. Uvođenje nomadskog pristupa, rješava nas potrebe određenja. Individualni lokalitet je ovdje, ali i negdje drugdje. Osjećaj je u hrabrosti odluke, u trenutku opredjeljenja koje nije kompromis. Ostaje nam kreativnost. To je rješenje za one koji su odlučili otvoriti podsvijest oblikovanju zvuka, pokreta ili oblika. Slavica Marin na tome je putu. Formalna odgovornost, koja je nametnuta uobičajenošću, biva odbačena. Pokazuje se osoba koja vizualno interpretira situacije koje proživljava. Format pletene formacije postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Pred nama se pojavljuje rad koji gabaritima nadilazi prosječnost. Strategija ovog projekta signira odnos „Bijele kocke“ i životnog prostora. Neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, postaje definiran. Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja, ali, tu je aluzija ograda, krletki u koje se pokušavamo sakriti. Likovni elementi ogoljeni su od asocijacije oblika ili figurativnih elemenata. Iako rad djeluju bogato, u pitanju je minimalizam. Sjaj materijala, na rubu standardnog tzv. dobrog ukusa, kreira meandre oblika. Pletenje postaje medij.
    Slavica Marin nas provocira. Pristup i rezultat umjetničinog djelovanja u materijalu priziva misao o prisutnoj promjeni produktivnog društvenog poretka u potrošački usmjereno reproduktivno društvo. Ona uzima odbačeni predmet i “troši“ ga za svoja promišljanja. Ova svojevrsna reciklaža kontradiktorna je i sami se moramo odlučiti hoćemo li taj čin doživjeti kao produkciju ili reprodukciju. Autorica uvodi određeni cinizam spram slike i slikarstva kao takvog. Ona raščlanjuje, problematizira konstitutivne elemente slikarstva: plohu, liniju, kolor... Pritom rabi jednostavnu i provokativnu tehnologiju i materijal. Utjecaj slučajnosti u radu materijalom za koji se autorica opredijelila pobijeđen je na veličanstven način.
    Ovaj projekt snažno promišlja o vremenu u kojem živimo. Nameću nam se zabrane, ograničavanja i obveze. Kao da umjetnica želi pokazati, ukazati na kontrolu, naredbe zadatosti u odnosu na situacije kojima smo okruženi. Jer, sve je više cenzura, zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Beskrupuloznost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinaca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva pod okrilje demokracije, mora rezultirati nezadovoljstvom većine. Čini se da socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. Danas se solidariziramo s onim slojem društva kojeg, opijeni konzumerizmom, nismo htjeli primijetiti. Pogled na osobu koja kopa po smeću ili penzionera koji sakuplja plastičnu ambalažu izaziva solidarnost. Više ne postoji sigurnost da nas naše vlade neće uvesti u neki rat, ostaviti bez posla ili da nas neće optužiti kao neprijatelje ili teroriste jer smo prozreli laži urušenog kapitalizma.
   Ovi umjetnički mišljeni predmeti otkrivaju nam uzburkanu estetiku: svijeta koji emitira višak predmeta i novog svijeta u smislu drugog života običnog predmeta. Ovdje je na osobnoj ravni problematiziran i izgovoren apel masovnoj kulturi. Estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Uočeno je uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat toga je nebriga o posljedicama eksploatacije prirodnih resursa.
   Ukoliko promijenimo diskurs, mijenja se i dojam. Ako je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodali smo mu prostor. Prostor-vrijeme sada su jedna cjelina. Dakle, nakon što nam je Newton pokazao izračune gabarita naše bliske okoline, tako nam kvanti otkrivaju uzročno - posljedičnu uvjetovanost mnogo sofisticiranijeg prostora od onog koji možemo zahvatiti mjerljivim osjetilima. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Slavica Marin sumnja, nudi nam fraktalni prostor, okružuje nas idejom struna. Ovi prostori titraju izvedbom i svjetlucanjem materijala. Glavna uloga ponuđena je promatraču.
    Čin interpretiranja doživljaja ona izgovara na razmeđu cinizma i alegorije. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i lokacije. Autorica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari. Ona ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala koji joj se našao u fokusu interesa. Studioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. (predgovor, Eugen Borkovsky, VII. 2015.)

***

   Tereza Pavlović: HOLOGRAMI STANJA

   Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala tendenciozan pristup odnosu pasivno-aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatne principe. Tek alter-postmodernizam interpretira svijet prema ideji kreativca. Umjesto isključivo estetskog, poštuje se instinktivno i osobno. Tehnika, materijal i oblici prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog već netko od nas. Uz edukaciju i shvaćanje stalnog  tijeka i mijenjanja svega čime smo okruženi, ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje način doživljavanja. Tragove ovih postulata nalazimo u likovnim promišljanjima koje podastire Tereza Pavlović. Ova umjetnica nakon mnogo godina uspješnog, aktivnog bavljenja likovnim izražavanjem, ponovno čisti registre htijenja i vraća se evokaciji samog smisla kreativnog čina.
   Tereza poštuje gestu. Inicira ju. Ona zna da potez materijalizira nesvjesno osjećanje. Iako radovi djeluju ujednačeno, prolazeći od rada do rada nailazimo na stalne promjene intenziteta autoričinih emocionalnih nadahnuća. Zbunjenost promatraču uzrokuje spoj gestualnosti, kontroliranog, umjerenog kolora i ekspresivnosti kadrova. Na svim radovima prisutan je naglo pokrenuti i u pravom trenutku zaustavljeni ritam činjenja. Statičnost kompozicija razbijena je neuobičajenim postupkom, smjerovima i energetskim nabojem uklopljenih detalja. Većinu kadrova autorica stavlja u kvadratni oblik unutar kojeg, slijed oblika, inicira osjećaj tijeka.   
   Pred nama se nižu radovi koje možemo, prema intenzitetu predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak, već uz količinu uklopljene energije. Dva niza ovog, najnovijeg ciklusa, osim kolorom, razlikuju se i činjenjem na podlozi. Grupa radova, na kojima plavetnilo decentno buja i odražava dojam većeg formata nego što je u stvarnosti, nosi ideju slikarskog rada. Ovdje je prisutan postupak slojevanja uz impulzivne zahvate. Na njima prevladavaju tonovi, bogate nakupine koje, plemenitim plavetnilom, mogu asocirati na element zrak ili vodu. Drugi niz, prije svega, odlikuje dramatična gestualna intervencija koja završava, a često čak i zahvaća podlogu. Oblici koje nalazimo na radovima čine linije ili potezi, naglašeno afektivni grafizmi. Iako je prisutna snažna gesta, autorica uspijeva zaobići sumnjivi efekt. Obje grupe dramatično se preklapaju u energiji kreativnog činjenja tijekom postupka i u konačnom rezultatu.
   Umjetnica je svjesna da podloga zadržava, pamti osjećaje i postupke izvedbe. Organizacija površine rada/slike pod kontrolom je umjetničine energije koju uočavamo kao snažnu. Često oblik izlazi izvan formata iako su kompozicije svih radova uravnotežene. Naizgled slučajni potezi ili slojevi upotpunjeni su intervencijama koje su zadržale nevjerojatnu spontanost. Forme koje su iz autoričine imaginacije pripuštene našem pogledu u ovim se radovima nužno ne nadopunjuju. Često su u kontekstualnom neskladu što animira percepciju. Autorica koristi niz. Nakon jednog, ona oblikuje drugi prostor i drugačije ga doživjevši, intervenira na nov način. Ponegdje ujedinjuje ponavljanje obrade motiva s novim doživljajem.
   Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Ovi motivi, uz neobične atribucije, traže od nas, navikle na jednostavne poruke TV - ekrana, napor očitavanja. Tereza Pavlović traži svijet oslobođen represivnih stega klasičnih pravila. Ona spoznaje da skrivanje u ekonomičnost zadovoljava samo trenutno. Vrijeme ostaje prevareno. Kovitlac konvencija otima nam Ja. Umjetnica hrabro pristupa motivu i materijalu te ruši tradicionalni smisao umjetničkog predmeta. Ona inzistira na poziciji između sadržaja i značenja.
   Ritam koji je zaustavljen na pojedinom radu, nadograđen je ponavljanjem otkrivenog načela na više podloga. Na svima autorica rabi mrlju ili gestu. Boja uzvraća bogatstvom modifikacije tonova. U drugom slučaju, izbrazdana podloga postaje dio vizualnog dojma. Oblici više ne odražavaju stvarnost, već nutrinu autorice koja izgovara doživljaj. Izazov asketske tehnike dozvoljava autorici koncentraciju na osobno stanje. Promatrajući radove u slijedu uviđamo da su pred nama segmenti istog ritualnog obreda. Tereza Pavlović preslaguje osobnu povijest.  Rezultat je album stanja.
   Euritmijskim ritualom, ponavljanja gestualnih intervencija, slikarica postiže osobno pročišćenje koje nudi i promatraču. Kroz euritmiju se razvijaju sposobnosti percepcije suptilnih fenomena međuodnosa bića i energija. Time se stječe plemenitija spoznaja samoga sebe. O euritmiji, jer je holistička, teško je govoriti - treba je doživjeti. Iako bezvučan, ovaj niz inicira snažni krik, a odmah zatim tišinu oslobođenja. Radovi imaju autonomnost i slobodu zadirući u područje akcionizma. Materijalizirana energija poprima oblik mijena koje ni na gotovom radu nisu zaustavljene. Još uvijek se osjeća potez koji mijenja, nakupina koja govori. Trenuci su zgusnuti. Ono što se događa na površini nije slika već akcija.
   Tereza upotrebljava umjetnost kao egzistenciju u što je moguće čišćem stanju. Ona na najbolji mogući način svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi. Tome je potrebno vraćati se posebno danas, kad su poruke i dosjetke preplavile umjetnost. Pronalazeći impresije u osobnom doživljaju svijeta oko sebe, podastire nam situacije na zaista osebujan autorski način. Ona u ideju zagledanja uvodi snažan doživljaj. Ekspresija doživljaja i materijalizacija njenim načinima vizualiziranja, autoricu odvodi u neku vrstu izolacije. Svoj poziv umjetničkom oblikovanju ona doživljava kao poziv, a ne kao posao. Ove serije radova, možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Pred nama su doživljeni trenuci koji se ne mogu ponoviti. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika samog sa sobom ili promatrača i djela. Najčešće gestualno, ponekad pitomije, na radovima očitavamo trenutke raspoloženja, dojmove, odbljeske svijesti. Autorica je nemilosrdna i iskrena. Dešifriranje iziskuje napor. Ponuđeno ne daje definiran odaziv motiva pa dešifriranje moramo potražiti unutar osobnog dojma. Možda je bolje doživjeti, nego dešifrirati jer suvremena umjetnost ne stvara vidljivo, ona stvara vidljivim (Paul Klee). (predgovor, Eugen Borkovsky, VII. 2015.)
 

(D.H.F., 29.07.2015)