Preskočite na glavni sadržaj

Mrdjan Bajić: Opet i ponovo

Izložba Mrdjan Bajić / opet i ponovo održat će se u Galeriji Kula u Splitu od 7. rujna do 7. studenoga 2017. Otvorenje izložbe bit će upriličeno u četvrtak u 20 sati.
vrijeme: 07.09.2017.
mjesto: Split, Galerija Kula
url: http://www.galerija-kula.hr/

… jer skulpture su ipak samo dobro skrojene stvari sa manjkom funkcije, a viškom značenja koje treba strpljivo gledati. (MB)

Opet i ponovo

Umjetnički interes Mrdjana Bajića skloni smo promatrati u domeni kiparskog medija ili barem onih likovnih problematika koje se bave uvođenjem umjetničkog predmeta u realan prostor i njegove složene odnose. „Javnost“ se pritom također pokazuje kao važan agent u „oblikovanju“ djela jer umjetničko djelo bez javnosti zapada u stanje hibernacije, postaje inertna stvar bez nekog naročitog performativa. Javnost je potrebna poradi gledanja umjetničkog djela, čitanja i usložnjavanja različitih njegovih semantičkih podloga. Dakako, i najaktualnije orijentacije znanosti o umjetnosti, profilirane idejom o imanentnom svojstvu umjetničkog djela da samo generira vlastito značenje i da shodno tome nadiđe vrijeme i postane svevremeno, ne zanemaruju javnost i ne događaju se izvan i mimo nje.
Ne spominjemo riječ „javnost“ bez razloga i potpuno smo svjesni različitih značenja koja može implicirati. Držimo se stoga onog temeljnog i referiramo se na javnu domenu umjetnosti i iskušavanje njezinih granica, odnosno okvira njezine prezentacije i djelovanja. Čini se da je upravo takvom zahtjevu javnosti spremno odgovorio povjesničar umjetnosti i kustos Davor Matičević priredivši Kiparsku radionicu u okviru umjetničke manifestacije Art ljeto u Splitu 1987. godine, a na tragu svoga višegodišnjeg kustoskog interesa i muzejske prakse. To je bila rijetka prilika artikulacije splitske suradničke kreativne platforme zahvaljujući kojoj su umjetnici zajedno s radnicima lokalnog brodogradilišta izvodili svoje radove, a potom ih izlagali u javnom urbanom prostoru pobuđujući veliki interes građana i njihove reakcije, kako afirmativne tako i one posvema negativne. Među umjetnicima koji su dvadesetak dana boravili i stvarali u Splitu, razgovarali i debatirali o umjetnosti i njezinim smjerovima i obilježjima, bio je i Mrdjan Bajić. Tada je realizirao rad znakovitog naslova - Kuća na vetru, njime sintetizirajući dijalektički susret sigurnosti interijera i nesigurnosti eksterijera mobilizirajući sve razine fizičkog i semantičkog polja analize. Zapravo, sudbina ovog i ostalih radova je neizvjesna, odnosno ne znamo jesu li sačuvani i možda zabačeni u kakvom skladištu ili su rastaljeni i privedeni novom obliku i sudbini. U slučaju da su odoljeli zubu vremena i ljudskom nehaju bilo bi ih uistinu sjajno rehabilitirati i privesti „javnosti“, novim kontekstima, novim okružjima, novim značenjima. Kako god bilo, Mrdjan Bajić oduvijek je bio vezan uz Dalmaciju, napose Split, pa mu je posvetio i istoimeni projekt – Split (1987.), referirajući se na „kvadraturu“ mora kao specifično obilježje mediteranskog identiteta, ali i na njegov osnovni kvadratičasti oblik koji je izrastao iz kasnoantičke palače cara Dioklecijana.
Mrdjan Bajić u Splitu je „opet i ponovo“ nastavljajući predstavljati svoje novije radove specifičnog profila. Prva asocijacija što ju pobuđuju njegova djela jesu akumulacije sastavljene od različitog gradivnog materijala koje svoje preteče pronalaze u umjetničkim korpusima i intelektualnoj misli avangarde i neoavangarde. Riječ je o trodimenzionalnim zbirovima informacija koji prebačeni u sasvim novo kontekstualno okružje - i resemantizirani - tvore potpuno nove značenjske komplekse. Različita su to tkiva jedinstvenog kiparskog organizma koji živi uslijed primjene procedure situacionističkog détournementa, izvrćući, parodirajući, destruirajući prepoznatljive vrijednosti i pridružujući im neku novu poruku te posve neočekivanu pojavu. Umjetnik to postiže montažnim načinom kiparskog postupka na kojega se, u povijesnom smislu, teorijski referirao i Peter Bürger u svojoj seminalnoj knjizi Teorija avangarde distingvirajući ga od postupka modeliranja „monolitnih“ organskih cjelina kojima su uglavnom bili skloni umjetnici prije avangardnih umjetničkih eksperimenata. Upravo se na takvu pozitivnu praksu avangardne umjetnosti naslanja i Mrdjan Bajić ispisujući novi cjeloviti „tekst“ odabranim fragmentima i otvarajući nova poglavlja doživljaja svojim cjelovitim radovima. Sličan postupak Bajić aplicira gotovo na sve svoje skulpturalne konstrukte, odnosno „skulptotekture“ kako ih u novoj knjizi o umjetniku naziva povjesničarka umjetnosti Ana Bogdanović. Zanimljiv je postupak gdje umjetnik posuđuje predmete iz faktualnog realiteta i prebacuje ih u svijet umjetnosti, da bi ih nakon toga ponovo vratio njihovom izvornom kontekstu i uporabi. Uzbudljiva je ta neprestana migracija i preobrazba predmeta, ali i arheologija njihovih izvornih uporaba, pojava, značenja. Jednako tako, fragmenti umjetnikovih djela kulturološki su izrazito zanimljivi i postaju poželjan materijal za kakvo multidisciplinarno propitivanje i analizu. Svaki od predmeta uključen u Bajićev rad mogao bi imati svoj precizan historijat, svoje značenje pa čak biti i platformom sentimentalizma i nostalgije. Ali te skulpture kao cjeline nisu eskapistički formati već progresivni okidači za nova pitanja i neočekivane sadržaje. Katkada se pri promatranju Bajićevih djela prisjetimo i sintagme junk culture Lawrencea Allowaya koja implicira potrebu višestruke reuporabe odbačenih predmeta kao svojevrsnog čina konzervacije i mnemoničkog postupanja. Bajićev umjetnički postupak računa s produktima nama bliske kulture i njezine recentnije povijesti te s njima vješto operira, modulira im značenja, konvergira u radove koje namjerno gura u pojačani polisemantizam. Nadalje, izrazito su zanimljive i poticajne umjetnikove crtačke studije izvedenih i neizvedenih projekata, ali i male legende – skoro bismo rekli „vinjete“ – što im ih umjetnik pridružuje, a kojima zapravo uokviruje njihovu semantičku podlogu. To uglavnom radi ispisujući naslove koji nerijetko kriju mitološko postanje, ali sve transferirano i interpretirano u goloj suvremenosti. Takve umjetnikove skulpturalne (i crtačke) „slitine“ ne mogu ne biti aktualne i suvremene jer svojim vanjskim aspektom provociraju pažnju i znatiželju promatrača, a svoja značenja mogu zadržati i mijenjati ovisno o različitim iskustvima i procesima recepcije s kojima se u galerijskom prostoru – kao imanentno javnom i dostupnom - neprestance sučeljavaju. / Dalibor Prančević