U Salonu Galić u Splitu, u četvrtak, 10. ožujka, s početkom u 19 sati, otvara se izložba riječke umjetnice Celestine Vičević pod nazivom 'Svjetlosni objekti i ambijent'. Radovi se mogu razgledati do do 24. ožujka.
vrijeme: 10.03.2016. 19,00
mjesto: Split; Salon Galić, Marmontova 3
Riječka grafičarka mlađe generacije koja svojim prozračnim velovima boja (koji istina nisu kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog obličja, ali svakako s puno dodirnih točaka),čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad već i neke žene, a ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Celestina Vičević. Kako ista to čini? Krugom.
Dakako, govoriti sad o simbolici kruga bila bi neverending story pogotovo stoga što u svim svjetskim religijama taj znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i pogrešno u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnosti kružnih oblika odraz su vjerovanja u stupnjevitost bitka-postojanja. Štoviše, pridoda li se tu i definicija koja kaže da se krug može promatrati i kao dobrota koja se širi uz neizbježna značenjska svojstva samih boja očigledno da ispred sebe imamo umjetnicu koja neće stajati kao ukopana i u nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih tema nego prije da će kao predvodnica na entu iliti postpost woman zastati ispred rajskog vrta, obasjana sa sjajnim svjetlom i smiješkom.
No, pokušajmo u ovom slučaju riskirati te se odmaknuti od svakog referiranja i na povijest umjetnosti ili povijest općenito pa će nam postat jasno da ona čak nisu niti bila nužna.
Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djela su neo-eonska.Takva su jer u sebi istovremeno sadržavaju elemente i posljednjeg(sada dok ovo čitate!) i prvog(vrijeme prije svijeta!) vremenskog razdoblja(nije li svjetlost koja umjetnicu toliko zaokuplja starija od našeg planeta?) Tako dugo vremensko razdoblje se inače naziva- eon i budući da je ucjelovljeno na sasvim novi način, poput kakve pjesme, gigantskog stiha,a po svojoj ne-linearnosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te je prema tome i neo. Slučajnošću znanih i neznanih geometrija umjetnica prilikom postavke izložbe itekako vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom, prirodnom ali i tzv. crnom svjetlu (black light). Tako će ta svjetla osvijetliti neo-eonska djela podstičući eksponencijalnost umjetničinih namjera i njenog iskustva grafičkog koje se svojom elementarnošću, fragilnom tjelesnošću te samim postavom pretvaraju u site-specific grafike. Te su grafike poput skulptura u ranim civilizacijskim stupnjevima-prilike za razmišljanje. A mogli bismo parafrazirati Julija Knifera pa(umjesto Celestine) reći: „Vjerojatno sam svoje posljednje krugove već osvijetlila, a prve možda nisam?“ iz teksta Zlatka Kozine
