Hana Miletić / Coif Mode

Je li danas doista sve užasavajuće isto, ili o fascinaciji Hane Miletić sa Stilinovićevim Frizerima
 
Da bi se razumjelo umjetničku knjigu i istoimenu instalaciju Hane Miletić naslovljenu Coif Mode treba se osvrnuti na specifičnu umjetničku praksu i djelovanje Mladena Stilinovića unutar tzv. nove umjetničke prakse. Radi se o inovacijama koje se javljaju na hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetničkoj sceni 70-ih godina, a koje se u lokalnom kontekstu najčešće povezuje uz konceptualnu umjetnost. Kompleksna zbivanja karakteriziraju, uz ostalo, dematerijalizacija umjetničkog objekta i istupi umjetnika u javnom prostoru, no za niz fenomena koji vode prema konkretizaciji ideja teško je pronaći jednoznačan zajednički nazivnik.

Mladen Stilinović zarana je pokazao interes prema društvenim situacijama koje naizgled djeluju same po sebi razumljive; redefinirane u odnosu na vladajuću ideologiju ali i filozofiju jezika (Bahtin, Rossi-Landi, Barthes, Popper autori su koje je čitao) one postaju osnova umjetničke artikulacije. Frizeri su nastali 1975. godine. Radi se o umjetničkoj knjizi koja u sekvenci prikazuje niz oslikanih tabli postavljenih iznad ili pored frizerskih radnji u Zagrebu. Specifični "dizajn" odaje amaterske ruke autora – pismoslikara čiji nevješti radovi specificiraju ponuđene usluge. Svjedoče o Stilinovićevom interesu prema tzv. 'dizajnu ulice' – prostoru gdje nailazi na mnoštvo sitnih intervencija koje dokumentiraju kontekst unutar kojeg djeluje. Frizeri zajedno s nekoliko sličnih knjiga otvaraju pitanje o dizajnu u socijalističkoj zemlji; oni uz ostalo govore o tendenciji zapošljavanja likovno i dizajnerski needuciranih ljudi koji pronalaze posao u velikom gradu, na temelju 'vještine' koju je procijenio netko bez smisla za oblikovanje. Osim toga, umjetničke knjige poput Frizera otkrivaju umjetnikov interes za ulicu, protok (ili zaustavljanje) vremena – jer, frizerske table koje je ovjekovječio u skromnoj crnobijeloj fotografskoj sekvenci postavljene su u razdoblju od 1939. do 1975. One su odraz sredine koja unatoč ujednačavajućeg filtra socijalističkog društva pokazuje potrebu za razlikama, koliko god one iz današnje perspektive bile neznatne i nevješte (za razliku od današnjice u kojoj je sve užasavajuće isto, kako ju je sam autor opisao).

Hana Miletić radom Coif Mode uspostavlja poveznicu sa Stilinovićevim radom. Vođena je sličnim, no ne i jednakim interesom; zamjećuje ulične scene i snima ih na način street photography osjetljiva na specifičnosti društvenog okruženja. I dok je za vrijeme socijalističkog urbanističkog booma u gradove stigao velik broj ruralnog stanovništva (a s njima i nevješti pismoslikari), Hana Miletić zanima se za dijelove Bruxellesa u kojem žive muslimanski doseljenici. Izmještanjem iz naslijeđenog kulturnog identiteta oni djelomično usvajaju, a djelomično mijenjaju okruženje u kojem borave. I dok će drugi primijetiti njihov način odijevanja, prehrambene navike ili način (ko)egzistencije u urbanim okolnostima (bez flâneura, jer kretanje je ograničeno, povezano sa svrhom, a ne s užitkom ili neizvješnošću), Hana Miletić zamjećuje način kako se u tim četvrtima uređuju frizerski saloni čiji su izlozi prekriveni reklamnim fotografijama iz 80-ih i 90-ih godina. One funkcioniraju kao svojevrsni vremenski i kulturološki paravan, sastavljen od fotografija zastarjelih zapadnjačkih modela frizura. Možda su osjetljivost prema protoku vremena i percepcija unutar javnog prostora stabilnije poveznice sa Stilinovićem, dok se kulturalni i ostali identiteti koje je moguće prepoznati u ovom radu razlikuju od njegovih.

Obje knjige, i Hanina i Mladenova, uz ostalo su sekvence flâneura, koncepta promišljanja gradova u kojima žive i rade. U njima se barem djelomično zamjećuje ritam kretanja, smjer pogleda i kontinuitet interesa, što je naglašeno i samim odabirom leporello izdanja. No specifičan Stilinovićev interes ne počiva na problematici medija koji je s druge strane Hani Miletić konstantno u fokusu. Iako je u pojedinim prethodnim serijama (Class of 2008, The Molem Collective), kao i u Coif Mode, ostalom, odabrala strategiju stvaratelja-amatera, prisvajajući i pritom citirajući fotografije nepoznatih autora, ona razmatra statuse fotografije kao objekta, poziciju i ulogu subjekta, funkcionalnost medija i njegovu ulogu u smislu (pre)nositelja značenja. Coif Mode je serija kojom propituje odnos prema fotografskom portretu, prema slici drugog u kojoj se ne ogleda, svjesno izbjegavajući svoje prisustvo u kadru. Sandra Križić Roban