Razmak između riječi je gdje se nalazim sada / Magdalena Pederin.

Novi multimedijalni projekt I'm in the Space between the Words now Magdalene Pederin koji se nastavlja na prethodni projekt Zaraza, postavlja nova pitanja o (ne)mogućnosti personalnog kontakta u komunikaciji u doba inteligentnih elektroničkih konstrukata, mreže i navigatora znanja s kompleksnim aplikacijama (pa i natural language user interface). Dispozitivi jesu novi, ali pitanja su stara, 'vječno ljudska' – ontološka i gnoseološka, s egzistencijalnim prisustvom dubokog emotivnog naboja kojeg dira i dodiruje 'nezamislivost sama', a čija se istodobna mnogostrukost nalazi izvan granica pogleda.


Stara istina govori 'da bi se išta doista vidjelo, valjalo bi se udaljiti, povući u neku golemu udaljenost', opsesivno kontemplativnu ali i zaigranu, kao u prostoru razmaka kod Stanislawa Lema u romanu Solaris (1961.)* - Magdalenine trajne fascinacije. Lemova verbalizacija slike 'živog' oceana na dalekom planetu Solaris, fikcija je znanstvenog istraživanja, promatranja i općenja s aktivnim karakterom oceanskih zbivanja. Ocean je 'jedini stanovnik' udaljenog Solarisa, njegova gibanja su poput golemog plazmatičnog mozga, izvora burnih električnih, magnetskih, gravitacijskih impulsa, s mnoštvom eksplozivnih signala i valovitih ritmova, sa silovitim erupcijama pjene i modrina, nakupina 'mimoida' i 'dugava', 'simetriada i asimetriada', s djelatnim sudjelovanjem u oblikovanju ljudskih mjernih instrumenata, u pokušajima kontakta posredstvom električnih uređaja koji su transformirali impulse odašiljane s obiju strana. To je slika beskrajnog 'mora-mozga', organske tvorevine s jakom 'fizikom neutrinskih procesa' i 'neuronskom' mrežom posve neuhvatljivom. U susretu s ovom tvorevinom nije bilo moguće dvaput dobiti istu reakciju na podražaj ili pronaći keywords ili search terms kao mogućnosti trajnog uzajamnog dodira i komunikacije. Golemi ocean-mozak je samo uzvraćao istraživačima vizualnom materijalizacijom utvara njihovih potisnutih misli i trauma, sjećanja i osjećaja.
 
Ova slika neuronske mreže golema plazmatičnog mozga progovara jezikom prikaza istodobne mnogostrukosti nasuprot modelu linearnosti. A 'čovjek može obuhvatiti tako malo stvari odjednom; vidimo samo ono što se događa ispred nas, ovdje i sada; zorno prikazivanje istodobne mnogostrukosti, ma koliko međusobno povezanih procesa, prelazi naše mogućnosti … jer znamo – ali samo znamo, ne shvaćajući – da istodobno iznad i ispod nas, u strelovitim bezdanima, izvan granica pogleda i mašte, nastupa nebrojena množina i milijuni istodobnih preobrazbi, međusobno povezanih matematičkim kontrapunktom…'. Između je tek razmak, kao u jeziku između riječi, beskraj i praznina, što definitivno raskida linearnost struktura. Otuda i naziv Magdalenina rada Razmak između riječi je gdje se nalazim sada, jer je to mjesto where everthing else is that I didn't know even existed, s referencom na zonu hibridne medijalnosti lika Samanthe iz SF filma Her.
 
Modularna, trokanalna video-audio instalacija Magdalene Pederin performativno konstituira složenu medijsku situaciju istodobne mnogostrukosti s obzirom na koncept 'tehnološkog prekida' komunikativne paradigme linearnosti. Ona se sastoji od 8 izvođača/protagonista koji svaki ima po 6 snimljenih videa od nekoliko minuta. Software MAX potom slučajnim odabirom bira one koji se prikazuju na svakom pojedinom kanalu. Sami protagonisti rada u ruci imaju (simulakrum) kompjuterskog uređaja i komuniciraju putem bežične slušalice koju imaju u uhu. Njima su supostavljena dva zvučnika na kojima ide tekst iz Solarisa (engleska verzija prijevoda), glasovi su text to speech ženski i muški. Zvuk putuje po prostoru (zvučna panorama) na način da čitajući roman od početka prema kraju muški glas iz jednog zvučnika počinje čitati da bi ženski glas iz drugog zvučnika nastavio čitanje i potom čitaju zajedno iz dva izvora (zvučnika). Ciklus se potom nastavlja – kada dođe do kraja, počinje se iz početka. Taj audio dio je predvidiv, za razliku od videa koji je nepredvidiv, ali po teoriji slučajnosti tri ista videa će se nakon nekog vremena ponoviti (od njih 48 pojavit će se istodobno tri koja su ista). Nema, dakle, klasične dramaturgije koja bi u procesu montaže pokazivala videa po određenom redoslijedu, narativnom ili bilo kojem drugom; ovaj se koncept referira na paradigmu mrežnog sustava, svejedno mozga ili interneta – sinapse su veze između neurona koje možemo usporediti s hyperlinkom.
 
Ova je slojevita instalacija 'živi organizam' istodobnih preobrazbi koje su međusobno povezane, ali izvan granica onog pogleda koji klizi po linearnim strukturama. Ona performativno nastupa kao „nebrojena množina“ mogućih/nemogućih dodira i razmaka, poput funkcioniranja mozga koji je mreža međusobno nepredvidljivo povezanih neurona. Moć mašte kao poruka širi se u beskraju računalnih mreža te njenih hyperlinkova za reference ili navigaciju prema različitim lokacijama, njihovim odnosima i značenjima, na korak do kreiranja i transhumane inteligencije. Ali, prije svega, ovim radom umjetnica posreduje poruku da se svijet i odnosi u njemu bespovratno restrukturiraju, stoga „nemojte prespavati svoje vrijeme….Sonja Briski Uzelac