U subotu, 6. prosinca, u 19 sati, u Galeriji Waldinger u Osijeku, otvara se izložba Davora Sanvincentija pod nazivom 'Before the first Light / Prije prvog svijetla. Izložba ostaje otvorena do 18. prosinca.
mjesto: Osijek; Galerija Waldinger, Fakultetska 7, Tvrđa
Davor Sanvincenti je multimedijalni umjetnik, rođen u Kopru 1979. godine. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Rijeci, odsjek za psihologiju; Europskom institutu za dizajn u Milanu, smjer interakcije na odsjeku vizualnih medija; Umjetničkoj akademiji Brera u Milanu, na odsjeku za multimediju i u Elektro-akustičnom informatičkom centru 'Argon' u Milanu gdje je učio o oblikovanju zvuka i medijalnom programiranju umjetničkih akcija. Od početka svog rada fasciniran je stanjima i oblicima ljudskih osjeta i percepcija te se intenzivno bavi područjem fenomenologije audiovizualnog i antropologije vizualne kulture. Njegovi su radovi prikazani na brojnim samostalnim i grupnim međunarodnim izložbama i festivalima, na lokacijama poput Centre Georges Pompidou, Paris; ZKM, Karlsruhe; UniversalMuseum Joanneum, Graz; Lincoln Center, New York; Museo de Arte Contemporanea, Oaxaca; Camera Austria, Graz; La Triennale, Milano; FRAC Pays de la Loire, Carquefou; Haus der Kulturen der Welt, Berlin. Izlaže od 2001. godine i za svoj je rad višestruko nagrađivan, između ostalih dobitnik je nagrade Radoslav Putar za najboljeg umjetnika do 35 godina (2010) i T-HT-ove nagrade pri Muzeju Suvremene Umjetnosti u Zagrebu (2008).
U galeriji Waldinger izložiti će seriju fotografija Before the first Light i novu seriju tek nastalih radova.
Serija fotografija 'Before the first Light' (Prije prvog svjetla) započeta 2011 godine svoju inspiraciju pronalazi u stihu Stéphana Mallarméa: Le vierge, le vivace et le bel aujourd'hui ... (Nevin, živ i u svojoj ljepoti danas) te se provodi kao cjeloživotni projekt/serija. Autor crno-bijelim polaroidima nastaje uloviti nepoznati komadić krajolika prije nego što ga obasja prva zraka sunca, na bilo kojem kontinentu, bilo kojoj lokaciji u svijetu gdje se zatekne. Zapis ostaje na samoj jednoj, jedinstvenoj bilješci 'dana', naglašavajući prisutnost i jačanje senzibiliteta naspram prolaznosti trenutka kao i samog medija zapisa. Uz polaroide prisutan je i 16mm film 'Le lever du jour sur l'ocean' („Buđenje dana na oceanu“) koji u jednom statičnom kadru snimljenom na obali Atlantskog oceana hvata vidljivi prijelaz između noći i dana.
„Kroz propusne membrane koje za nas oblikuje Davor Sanvincenti doživljavamo ponešto od stvarne prirode univerzuma. Kao kad uho priljubimo uza zid pa nam se čini da nešto čujemo, ponekad čak mislimo da razabiremo o čemu govore bića s druge strane zida.
Nižu se čarobne malene zamućene sličice. Na njima je malo ili gotovo ništa tragova ljudske prisutnosti. Čarolija je u nježnosti trenutka, u blagosti svjetla čiji je izvor u trenutku okidanja još bio ispod horizonta. Nema sjena, nema kontrasta sve je utopljeno u zajedničkoj sreći difuznog svjetla. Nema diferencijacije, nema dobra i zla, svijet se tek rađa.
Jako su lijepe jer su jako ranjive. One uvijek izgledaju kao da su prolazne i kao da će se baš sad i baš ovdje pred mojim očima promijeniti. Gledajući ih nisam nikada sasvim sigurna da su iste. Tekuće su kao vrijeme. Ma koliko začudne bile, doživljaj koji proizvode ove snimke na crno-bijelim polaroidima ne čini mi se razmjeran trudu koji je bio uložen u njihov nastanak. To me tjera da razmišljam dalje, da potpunije pojmim što one predstavljaju. Ne u smislu onoga što bi bilo na njima predstavljeno. Sasvim suprotno u smislu onoga zbog čega su tu, a što pogled ne dohvaća. Glavno tijelo gljive je micelij, njezin podzemni dio koji zaboravljamo jer ga ne vidimo, i koji može postojati desetljećima bez onog veselog izdanka s klobukom. Ono što mi zovemo gljivom je ekscesno stanje tog podzemnog stvora koji ne spada ni u biljke ni u životinje. E tako meni izgledaju Sanvincentijevi polaroidi snimljeni Prije prvog svjetla, izgledaju kao prelijepi ekscesi jedne puno sveobuhvatnije i nezamislivo složenije situacije koja je onaj pravi Sanvincentijev rad! A polaroidi su samo njegove zanosne efemerne pojavnosti. Oni su zaista prolazni. Razvijeni iz eksponirane bjeline iscrtane nevinim svjetlom Mallarméovog svitanja, oni se mijenjaju u usporenom ritmu svjetlosnih mijena. Pomalo će žutiti i na kraju će jednog dana potpuno nestati, kako mi o tome piše sam autor spominjući stih Stéphana Mallarméa: Le vierge, le vivace et le bel aujourd'hui ...
Na svojim ranojutarnjim instant fotografijama Davor Sanvincenti hvata onaj propušteni segment spektra. Možda prisutnost noći u jutarnjem svjetlu, možda previsoke i preniske frekvencije vibracija u krajoliku, možda još neprobuđene dijelove budućeg dana. Zato snima samo jedan polaroid, zato ga ne gleda odmah već kasnije kad se dan potpuno uobliči. Rituali dugog hodanja u nepoznatom krajoliku, snimanja samo jedne fotografije, odvajanje od stabilne stvarnosti običnog jutra na poznatome mjestu pojačava propusnost membrane! Ono što je zanimljivo je zašto ta otvorena svijest Davora Sanvincentija čini instant fotografiju osjetljivijom na frekvencije izvan uobičajenog vidljivog spektra?“ (odlomak iz teksta Marine Viculin: Rubna titranja Davora Sanvincentija
