novo izdanje

Slavko Jendričko: Kronika snobdije. Odabrana poezija 2001-2011.


vrijeme: 29.10.2012.
organizator: HDP, 2012.

Ovih je dana iz tiska izašla nova knjiga u izdanju Hrvatskog društva pisaca - Slavko Jendričko: "Kronika snobdije. Odabrana poezija 2001-2011". Knjigu je uredila i pogovor napisala Jadranka Pintarić.
 

S dvadesetak objavljenih svezaka poezije Slavko Jendričko svjedoči o trajnom pjesničkom kontinuitetu, a usto bi se moglo reći da je postao miljenik kritike, osobito akademske. Nema tog uglednijeg kritičarskog pera koje nije na Jendričkovim pjesmama iskušavalo teorijsko-znanstvene pristupe, dok je istodobno publika svih tih desetljeća rado prihvaćala pjesnikovo lucidno pronicanje ljudskog bića i zbilje.

Svezak Kronika snobdije sadrži odabir iz jednog desetljeća pjesnikova stvaralaštva. No, pjesme nisu poredane kronološki, nego problemski, uvjetno rečeno tematski. Pjesme su dobile novu dramaturgiju u pet cjelina: "Zašto“ – unutarnja previranja i traženja "boga podsvijesti", propitivanje argumenata Nečastivog, stvaranje/tajna života, sumnje, snomorice i Etos; potom, "I još" sabire "škripanje" pera, hlepnje, raspadanja, ono žuđeno "sudjelovanje u stvaralaštvu " Cvetajeve, iskušavanje snage uvjerljivosti, instinkte stvarnosti; "Kome“ je eros, Grassetova "izvrsnost muškarca u djelovanju, a žene u bitku", pronicanje sebe kroz (voljenog) drugog, slabosti puti i moć ljubavi; "Kada“ sadrži duh vremena, pjesnikovu zapitanost pred egzistencijalnim/fenomenološkim pitanjima sada i ovdje, vječno o tempora o mores; "Gdje" sažima ukorijenjenost, prostor: zavičaj, grad, zemlju.

Time što nismo ustuknuli pred terorom običaja/kronologije nismo terorizirali pjesnika kakav doista jest. Takav koncept nije iskustveno verificiran, ali s naše strane jest smislen. I oslobađajući. Za posljednje desetljeće Jendričkova pjesnikovanja kronologija nije važna u razumijevanju, prihvaćanju, pronicanju njegova pjesničkog korpusa. U svih šest zbirki, iz kojih je načinjen odabir, pjesnik posjeduje jednaku snagu izričaja, varira zapitanost nad istim pitanjima, očituje dojmljivu osviještenost u pogledu svoga poziva. Snažna svijest o stihu kao nositelju vlastita etosa i stvaralačkog erosa, obuzdava bujicu misli, slijedi drugi glas (druga strana zbiljnosti, kako je naziva Paz, "Drugi glas nije glas s druge strane groba: to je glas čovjeka koji spava na dnu svakog čovjeka."), britkom lucidnošću privatno pretvara u javno.
 
Pjesnici znaju: prvo smo djelatni, a onda kontemplativni. Vječni pokret otpora, osobito u kamena, beskrušna vremena. Prodiru onkraj sveopće "slijepe pjege", misle ono što misliti se ne može, sno-bdiju onda kad drugi utrnu.
Snobdije, poput Jendrička, ne traže priznanje, nego razumijevanje: čitatelja koji će prepoznati, osjetiti to kamenje od kojega grade svoj betel; čitatelje koje u njihovoj potrazi za smislom noću mori krušna glad. Viktor Frankl je rekao: "osjećaj može biti mnogo 'istančaniji' nego što razum može biti 'oštrouman'" i to je ono što tražim(o) u pjesništvu: da nam posreduju/posvještavaju ona istančana stanja/osjećanja koja nikakvom oštroumnošću ne možemo dokučiti. Jendričko zatravljuje upravo takvim stihovima: on se ne libi koketirati s Nečastivim, suočiti se s ontološkim mrakovima, razuditi emocije – uzvišene i mračne, prokazati strah, otkriti Bogu snomorice, viknuti živima tugu i tjeskobu, zamjeriti se licemjerima vremena i šmirantima života, upornošću onih koji nemaju što izgubiti posegnuti za onim vječnim Onkraj. Nema tu oholosti ili nedajbože dodvoravanja, nego prije poniznosti u potrebi da se spozna. Ne živi u prošlosti, prihvaća život onakvim kakav jest, ali njegovi etički imperativi ne dopuštaju mu da odustane: ni od sebe, ni od svog poziva: da mu je materinji jezik oruđe za suosjećanje, za samospoznavanje i poštovanje spram Života, dostojanstvenog.  
 
Slavko Jendričko dokaz je onoga što je ustvrdio Josif Brodski: "Umjetničko djelo ide ka tome da nadživi svoga tvorca. Parafraziramo li filozofa, mogli bismo reći da je pisanje poezije, također, uvježbavanje smrti. Ali, osim čisto jezične potrebe, ono što čovjeka tjera da piše nije toliko briga za vlastito trošno tijelo koliko žudnja da sačuva od propadanja ponešto iz svog svijeta – svoje osobne civilizacije – svog ne-semantičkog kontinuuma. Umjetnost nije bolje, nego drugačije postojanje; nije pokušaj da se izbjegne stvaran svijet, nego, naprotiv, pokušaj da se udahne duša. To je duh koji traži tijelo a nalazi riječi.“

Međutim, Jendričko uvježbava život. Usprkos svemu. Bez kompromisa, bez čopora. Draži mu je izazov od udobnosti, uzaludnost od lažnog priznanja. I pronalazi riječi. Katkad poželi uspostaviti distancu između autora i subjekta pjesme, ali zna da je to nevažno jer "lirski je junak uvijek autorova auto-projekcija“. Bog stiže u bespomoćnosti i u sigurnosti u Ja i istinu. On je otpadnik, nemilosrdan prema sebi, nepredvidiv do zadnjeg stiha, tapka u mraku ali ne pada u ambis, žudi biblijsku pravdu, u čamotinji nalazi obvezu, poništava patnju jer razara. Izaziva nemir, usprkos! (Jadranka Pintarić)
 

(D.H.F., 29.10.2012)