Edo Murtić: Kasni radovi

Iz predgovora Zvonka Makovića:

Pišući prije više desetljeća o slikama Ede Murtića, Jean Cassou je točno primijetio kako je „sve u njima energija, bilo da je riječ o sadržaju ili pokretu“. Slikar je tada bio, kolokvijalno rečeno, u punoj životnoj snazi. Gledajući, međutim, djela na ovoj izložbi, a riječ je o slikama nastalima u kasnoj umjetnikovoj dobi, štoviše, posljednjih godina njegova života, ona davno izrečena opaska uglednoga francuskog povjesničara umjetnosti čini se podjednako preciznom i aktualnom. Čvrste i sigurne geste na krajnje jednostavan način određuju i ovdje osnovnu strukturu djela. Na slici nema nedoumica, potezi su spontani i sigurni te zrače energijom. Brzim, silovitim pokretima ruke, pa i cijeloga tijela, Murtić je i u to vrijeme upisivao snagu i impulzivnost, duboko prisutne u njemu i kao čovjeku, i kao umjetniku. Pokret je ključna šifra njegove umjetnosti od najranijih pa do posljednjih dana. Kasni radovi, a na ovoj su izložbi prikazani upravo oni, imaju već činjenicom nastanka još neka važna obilježja. Moguće ih je s pravom razumjeti kao svojevrsnu sintezu dugoga i nadasve plodnog stvaralaštva. Ono što im je neposredno prethodilo bilo je vezano za istarski krajolik. Edo Murtić je, naime, tijekom 1990-ih intenzivno slikao prizore iz Istre, svojega doma u Vrsaru, s pogledom na vrt pun različitoga raslinja, zatim obližnje male otoke i stari kamenolom Montraker karakterističnoga obrisa. Slikao je i motive izvan Vrsara, odlazio u krajolik i ostavio brojna djela koja su odisala iznimnom svježinom. Međutim, nije tu bila toliko riječ o nekom umjetnikovu povratku na konkretan motiv u doslovnome smislu. Prije bi se moglo govoriti kako je on tim djelima uspostavljao ravnotežu između predmetnoga i apstrakcije. Raspoznavale su se jasno vedute gradova i uopće predlošci koje je promatrao i slikao, no to mu nije bio konačni cilj. Mislim da je težio nečemu što je izvan kruga prepoznatljivog svijeta. Govoreći svojedobno o svojim slikama iz 1970-ih, iz vremena možda najčišćega apstraktnog ekspresionizma i slikarstva geste iz njegova bogatog opusa, Murtić je isticao kako je „te boje izvukao upravo iz istarskog pejzaža“ i kako bi se „tu moglo govoriti o nekoj esenciji boje“.

Zaista, nema preciznije definicije ni kada je riječ o kasnim slikarovim radovima, nastalima pred sam kraj njegova života. Iako je riječ o izrazito nepredmetnim, odnosno apstraktnim slikama, mogu se vrlo jasno prepoznati referencije na seriju slika iz 1990-ih na kojima je prikazivao motive iz Istre, a preko njih i na predloške koje je slikao. Murtić sada ekstrahira boju iz svijeta koji je promatrao i predstavljao ga na tim ranijim slikama. No boja sada nema više mimetičku ulogu koju je imala ranije, ona je oslobođena svake druge funkcije osim da prezentira samu sebe jer je svedena na svoju esenciju, kako je to lijepo rekao u drugom kontekstu sam umjetnik. Uskomešanost poteza, širokih i teških, oštrih i trzavih, te pulsirajuće plošnine okera, rđasto smeđih, plavih i sivih tonova nemoguće je i sada zamisliti bez iskustva što ga je slikar stjecao slikajući istarski krajolik kroz sva godišnja doba, a formalno se naoko udaljavao od njega. Pa čak i onda kada isključi boju i površinu slike ritmizira isključivo crnim potezima, odjeci konkretnog svijeta naziru se i ovdje.
Ako je ciklusom slika Montraker iz druge polovice 1990-ih na najbolji način naznačio graničnu poziciju prepoznatljivosti motiva i iskoraka prema apstrakciji, u kasnim radovima umjetnik kao da je zakoračio u prostor potpune slobode. Tu se elementi konkretnog krajolika i rastaču i zgušnjavaju. Rastaču u široke i silovite poteze koji imaju podrijetlo u linijama što su jednom opisivale stvaran prizor. Zgušnjavaju u znak koji bojom ili karakterističnim obrisom najčešće asocira na određeni motiv što ga je slikar zapamtio u bliskom prostoru svog doma u Vrsaru i oko njega. Taj se motiv sada razgrađuje, pa čak na neki način i rasplinjuje, ali samo kada je slikovni aspekt u pitanju. Kada je riječ o boji i rukopisu, svedenom najčešće na gestu, tada je svijet slike iznimno konzistentan i nadasve snažan. Murtić je, kao malo koji slikar, do posljednjeg trenutka zadržao energiju i žestinu, vjerojatno stoga što je njemu slikanje u najelementarnijem smislu riječi bilo isto što i disanje, realna egzistencija. Slike, koje su ovom prigodom izložene, stoga bi se mogle razumjeti kao neku vrst potvrde što znači slikati do posljednjeg daha: potpuno slobodno, bez imalo uzmicanja.