Ako ti ispričam priču, hoćeš li zaboraviti?

Oblikovanje smjera povijesti nije samo stvar bilježenja javnih sociopolitičkih događaja već ovisi i o intimnom, subjektivnom iskustvu pamćenja koje je uvijek određeno ideologijom, klasom, dobi i rodom onoga koji pamti. Zamršenost i odstupanje, a ne preciznost i nepogrešivost, obilježavaju odnos sjećanja pojedinca/ke i službenog povijesnog narativa. Ispričati priču, bila ona fiktivna ili stvarna, isto je što i izgraditi narativ jedne moguće povijesti koja je uvijek samo mogućnost, a nikad siguran slučaj. Stoga, povijesni narativ ne podrazumijeva objektivno, opće znanje, već ostaje fragmentaran, nesaglediv i podložan novoj interpretaciji, uz neprestano propitivanje u čije je ime ispisan.


Jedan od pristupa razgradnje službenog narativa prošlosti, bliskog feminističkim povjesničarkama, istraživanje je zasnovano na osobnom pristupu u kojemu je najveća pozornost posvećena subjektivnoj priči sudionice događaja, a ne arhivskoj dokumentaciji. Prekretnicu u izučavanju povijesti označila je tzv. njezina priča (herstory umjesto history) koja se javlja šezdesetih godina kao feministička kritika konvencionalne historiografije. Osim što je započeto skupljanje brojnih podataka o ženama u prošlosti, iz temelja su promijenjeni standardi pisanja povijesti isticanjem jednake važnosti 'osobnog, subjektivnog iskustva' i 'javnih političkih aktivnosti' te njihove međusobne uvjetovanosti.Jer iako brojne žene nisu vidljive sudionice tijeka povijesti, njihovo pamćenje može djelovati kao protupamćenje oživljavanjem potisnutih i subverzivnih sadržaja.

Sjećanje se upisuje u mjesta, u vrijeme, u predmete i prenosi se drugim generacijama. Ono s vremenom blijedi, postaje isprekidano, kolažirano, mutno. Iako katkad posve u opreci s narativom poznate povijesti, postoje dodirne točke koje ih isprepliću i uvjetuju. Ispričane priče u radovima Jelene Blagović, Adele Jušić i Riikke Kuoppale oblikovane su na specifičan način, šaptom ili tišinom, a sve ne bi li se sačuvale od zaborava. iz teksta Irene Borić