Konferencija 'Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba'

Andreja Sršen i Davor Piskač s Hrvatskih studija istaknuli su da se Vitezović kroz tri glavne sastavnice djelovanja - mit, simbol i kulturu sjećanja - uklapa u profil ideologa, iako ga ne možemo tamo svrstati jer ideologija nastaje tek u doba moderne.

Njegova razmatranja o hrvatskom narodu i teritoriju, pokušaju definicije podrijetla, te konačno i njegov jezik približavaju ga obrascu nacionalnog ideologa, jer ne zastupa univerzalno već partikularno sažimanje hrvatskih elemenata narodnosti, kazali su Sršen i Piskač.

Marinko Šišak, također s Hrvatskih studija, osvrnuo se na malo istražen utjecaj Vitezovićeva djela na utemeljitelja pravaštva i jednu od najvećih ličnosti hrvatske povijesti XIX. stoljeća – Antu Starčevića. Nesklon isticanju bilo kakvih uzora i prethodnika, Starčević je od Vitezovića preuzimao ideje i zamisli, podatke i koncepcije: Vitezović Starčeviću daje ideologiju, argumentaciju, skicira cjelinu hrvatskih zemalja, kaže Šišak i zaključuje: takva Hrvatska u Starčevićevoj zamisli treba postati samostalna i neovisna država.

Mirela Altić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba dala je povijesnu pozadinu i objasnila značaj četiri karte čiji je autor Ritter Vitezović, koje su po njoj imale ključnu ulogu u definiranju hrvatskih granica nakon Mira u Srijemskim Karlovcima, ali i u definiranju nacionalnog identiteta u procesu obnove hrvatskih zemalja nakon 1699. godine.

Marijana Borić iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kazala je da je Vitezović utjecao na tradiciju hrvatskih kalendara ne samo u 18. stoljeću, već i kasnije tijekom 19. stoljeća, kada se javljaju bogati prosvjetiteljski kalendari koji su odigrali značajnu ulogu u prosvjećivanju hrvatskog puka.

Aleksandra Đurić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu analizirala je shvaćanje vremena u Vitezovićevim kalendarima i pokazala kako u njima postoji nekoliko razina vremena, čime se i njegov cjelokupni historiografski opus ukazuje u novome svjetlu.

Marta Husić prikazala je Vitezovića u ulozi zastupnika grada pred Ugarskim saborom koju je "izvršio što je najbolje mogao, jer su Senjani dobili potvrdu stoljetnih prava i privilegija". Ipak nije mogao protiv neminovnih promjena koje su se dogodile nakon teritorijalne organizacije Primorske i Vojne krajine, kazala je.

Pavao Knezović s Hrvatskih studija analizirao je Vitezovićev Plorantis Croatiae saecula duo kao jedno od "dirljivijih djela u hrvatskom latinitetu" u kojem personificirana Hrvatska suze roni nad svojim kobnim udesima što ih je pretrpjela od pada Bosne u turske ruke 1463. do 1700. Knezović podsjeća na Vitezoviće uvodne riječi da oplakuje "neuglađenim stihom" jer to zahtjeva sama građa djela, a najviše će se potruditi oko pronalaženja riječi adekvatnih "podnesenim bolima".

Kazavši da se u našim povijestima književnosti nalaze različite žanrovske odrednice toga Ritterova djela, Knezović je iznio mišljenje da Vitezović nalazi uzore kod M. A. Lukana u antičkoj, te našim prenjima ili plačevima i tužaljkama, od kojih se razlikuje baroknim karakteristikama. (Hina)