Ivona Vlašić u Greti

Za razliku od serije cruisera na odlasku koje je umjetnica predstavila prije četiri godine u Galeriji Sebastijan u Dubrovniku, u ovom ciklusu od pet radova, nije riječ o dugotrajnom vremenskom periodu snimanja. Naprotiv, fotografije broda na odlasku napravljene su u jednom jedinom danu, a taj dan snimanja generirat će gotovo jednogodišnju kontemplaciju i razradu prizora.

Prostorni punkt gdje se odvijalo fotografiranje je nepromijenjen-terasa autoričine obiteljske kuće s pogledom na Grebene u Uvali Lapad koje umjetnica tematizira  u spomenutim kao i u nizu svojih prethodnih radova, a identična je i sama tehnika tj. otiskivanje digitalne fotografije na slikarskom platnu, ovog puta dosta većih dimenzija. Autorica u ovaj ciklus, međutim, uvodi i nešto novo-konačni prelazak preko dosadašnje tanke granice koju je postavila između medija.

Naime, izlaže i slike nježnih žućkastih, sivih i modrih tonova, koje su u potpunosti komplementarne fotografijama a rađene su slikarskim valjkom u mnogostrukim slojevima razrijeđene akrilne boje i kod detalja brodova vrlo tankim kistom. Motiv broda na razmeđi mora i neba pročišćen je od specifičnih signala prostora i tek kod jedne slike, na kojoj je i linija horizonta slobodnije tretirana, u nešto tamnijim registrima kod površine mora prepoznajemo naznake drveća i djelića grebena, jasno vidljive na jednoj od fotografija iz ciklusa. Gotovo neprimjetni detalj koji povezuje fotografije i slike uska je površina svjetla tik ispod linije horizonta koja svjedoči o genezi prizora.

Kako Ivoni uspijeva upotrijebiti jedan tako banalan motiv kao što je brod na horizontu, raditi slike više ili manje vjerno po fotografiji, a ne zakoračiti u kategoriju kiča? Mislim da se barem djelić odgovora krije u sposobnosti umjetnice da zabilježi pojačanu percepciju vlastitog okruženja na jednostavan i nenametljiv, a vrlo studiozan način, po svojoj prirodi upravo suprotan površnosti i agresivnosti kiča.

Fotografija koja je ključ za čitanje ciklusa je ona s najviše različitih elemenata stvarnosti: borovi, palme, grebeni, jedva vidljivi brod na odlasku (koji k tome i nije cruiser), a iznad svega stari stup vanjske rasvjete s kaotičnim kolopletom žica u prvom planu, svi ti elementi žive vlastiti život. Prostor ispražnjen od bilo kakve naznake današnjeg trenutka mogao bi pripadati i nekom prošlom vremenu, vremenu koje autorica dobro poznaje, koje je proživjela.

Nostalgija za Gradom i atmosferom koje se prisjećamo, ali je pronalazimo samo ponekad u iznenadnim otvaranjima, naročito u tim posebnim rujanskim danima, utkana je u sam prizor. Nadalje,  duboka melankolija imanentna je svim kasnijim prizorima u kojima se prostor događanja stišava i svodi na brod i plohe mora i neba. Od nostalgije do melankolije, koja ponekad inicira i nešto mračnije tonova u kojima brod postaje izlaz i vapaj za slobodom, Ivona nas i ovim ciklusom opet nesebično uvlači u svjetove isprepletene oko jednog malog djelića dubrovačkog prostora, svjetove koji zadobivaju konačni oblik u našim vlastitim unutarnjim putovanjima.