Danas, 14. studenog, s početkom u 19 sati, u Galeriji Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, otvara se izložba fotografija Mire Stanić pod nazivom 'Pedesetgodišnjakinje'. Izložba ostaje otvorena do 30. studenog.
vrijeme: 14.11.2012. 19,00
mjesto: Zagreb; Centar za kulturu Trešnjevka, Galerija Modulor, Park Stara Trešnjevka 1
20 fotografija čini 20 priča o zgradama izgrađenim u Hrvatskoj godine 1962. – one su, naime, ove godine pedesetogodišnjakinje. Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priznata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tipske (stano)gradnje
Ove su fotografije niz priča s poznatom scenom i slučajnim protagonistima. Ishodište priča je odabir (subjektivan jer u suštini drugačiji niti ne može biti) zgrada izgrađenih u Hrvatskoj 1962. – one su pedesetogodišnjakinje (u obzir je uzeta 2012. kao godina izlaganja). Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priznata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tipske (stano)gradnje, a već ih se naslovom sasvim namjerno subjektivizira, personificira, približuje dimenziji ljudskog.
Pedesetogodišnjakinje je serija fotografija arhitekture koja izbjegava žanrovsko svrstavanje u arhitektonsku fotografiju. Odmicanjem od konvencija arhitektonske fotografije nastoji se reklamno ilustrativni prikaz zamijeniti kritičko refleksivnim. Drugim riječima, fotografski prikaz arhitekture pokušava se izjednačiti sa stvarnim doživljajem i interpretacijom njenog prostora. Jedini trenuci režiranja tako su oni čekanja (da se narav prostora prikaže), a kao dobrovoljno ograničenje odabran je upravo oku blizak 50-milimetarski objektiv.
Zgrada, dakle, nije postavljena u poziciju izdvojenog objekta, ne podliježe arhitektonskoj estetizaciji, već je poprište situacija na koje utječe i koje istovremeno utječu na nju / njenu percepciju; gdje sam čini razliku u onome što mogu biti, tko sam čini razliku u interpretaciji onog gdje sam. Okvir koji arhitektura postavlja osnova je aktivnosti koju taj prostor priziva pri čemu prostor nije vredniji od događaja i obrnuto. Fotografija prati i bilježi tu aktivnost/svakodnevicu; bilježi život zgrada, (z)grada, grada.
Kroz seriju se dobiva i presjek niza scenarija i fenomena vezanih uz starenje zgrada: prenamjena, nadogradnja, restauracija, propadanje, nemar, amaterske intervencije itd. Nemoguće je ne primjetiti kako današnje stanje promatranih zgrada ovisi prvenstveno o obitavačima i njihovim potrebama ili pak osjećaju vlasništva i odgovornosti, a neovisno je o pripisanoj arhitektonskoj vrijednosti. Objekt tipske izgradnje tako je u potpunosti obnovljen, a od strane struke i javnosti prepoznat izniman stambeni kompleks nikako da zaista stigne u ruke konzervatora – 50 je, čini se, premalo.
Odmak od ilustrativnog prikaza i osoban pristup subjektu kroz niz fragmenata dozvoljavaju povezivanje naoko ne pretjerano srodnih fenomena, te svojevrsnu rekonstrukciju načina na koji se arhitektura ugrađuje u prostor i, još više, u vrijeme grada.
