U kakvom društvu želimo živjeti / kolumna B. Cvjetičanin

Zarez / Kolumna / Kulturna politika

U kakvom društvu želimo živjeti
Autorica: dr. sc. Biserka Cvjetičanin

'Očekivao sam normalnu zemlju….' rekao je kamerunski imigrant, sportaš Henry Belle nakon rasističkih vrijeđanja na hrvatskim nogometnim stadionima. Post festum osude, isprike i žaljenja, ma koliko iskreni, kao ni (eventualne) promjene u obrazovnom sustavu ili zakonima o sportu koje se odmah najavljuju, ne mogu izbrisati ili ublažiti Belleovo razočaranje. Igrom slučaja, upravo je ovih dana Agencija za odgoj i obrazovanje objavila hrvatski prijevod Bijele knjige o interkulturnom dijalogu indikativnog naslova 'Živimo zajedno jednaki u dostojanstvu' (White Paper on Intercultural Dialogue - 'Living Together As Equals in Dignity') koju su u Vijeću Europe 2008. usvojili ministri vanjskih poslova europskih zemalja, uključujući Hrvatsku. Bijela knjiga promovira jednakost i raznolikost: premda je prvenstveno namijenjena kreatorima javnih politika, trebalo bi je darovati protagonistima rasističkih ispada. Možda nešto nauče o ljudskim pravima, toleranciji, kulturnoj raznolikosti.
 
Nova migracijska kretanja
 
U današnje vrijeme koje mnogi stručnjaci nazivaju 'doba migracija', Hrvatska s nedovoljno pozornosti pristupa pitanjima ekonomskih imigranata i migracijskih kretanja općenito. Iz Hrvatske se tradicionalno odlazilo u imigraciju, bila to Njemačka, ili Australija, ili neka druga zemlja. 'Doba migracija' je uvijek postojalo, ali kao što se navodi u dokumentima Europske unije, danas je ekonomska imigracija dostigla povijesni vrhunac i to je pitanje postalo zajedničko svima, kao politički problem par excellence 21. stoljeća. Nije samo riječ o 'tradicionalnom' dolasku useljenika iz Afrike ili Azije u zemlje Europske unije, već i o Europljanima koji odlaze. Najprije su procesi globalizacije ubrzali ne samo transnacionalnu razmjenu kulturnih dobara, već i migracije i transnacionalna kretanja ljudi. Zatim je ekonomska/financijska kriza usmjerila Europljane na 'nove svjetove', na nova migracijska kretanja. Svjedoci smo stalnog rasta raznolikosti stanovništva u gradovima kao i transnacionalnih i transkontinentalnih migracija i mobilnosti ljudi koji napuštaju svoje zemlje u krizi, privučeni zemljama koje su krizu izbjegle.
 
Europljani koji odlaze
 
Francuski tjednik Courrier international u najnovijem broju (no.1111/2012) objavio je dosje pod naslovom 'Europljani koji odlaze' u kojem analizira nove migracije Europljana. Njih ne čine samo mladi, već i četrdesetgodišnjaci i pedesetgodišnjaci, uglavnom s visokim kvalifikacijama. Grci, Irci, Španjolci i Portugalci srednje klase (inženjeri, arhitekti, profesori, novinari, kamermani) odlaze u potrazi za poslom u Njemačku, Švedsku ili Norvešku, te Australiju, Brazil, Argentinu, Čile, Novi Zeland, a Portugalci i u Angolu (od 2003. do danas Angola je primila više od 100.000 portugalskih građana). Irska je dobila naziv zemlje odlazaka: dok je u 2011. godini Irsku napustilo 50.000 ljudi, najvećim dijelom u pravcu Australije i SAD, predviđanja su za 2012. da će se ta brojka povećati na 75.000. U isto vrijeme Urugvaj, na primjer, traži strane stručnjake i nada se da će ekonomska kriza u Europi ubrzati dolazak imigranata. Urugvajska vlada osobito ističe važnost društvenih mreža u ostvarivanju kontakata s budućim visokokvalificiranim imigrantima.
 
Analiza i ankete provedene na temu odlaska Europljana, pokazuju da je velika razlika između ovih imigranata i prethodnih generacija. Novi imigranti pažljivo planiraju odlazak, prethodno uče jezike (na primjer, Goethe institut u Frankfurtu u 2011. povećao je za jednu trećinu broj polaznika njemačkog jezika), i kao što primjećuje jedan od autora tekstova, Giuseppe Sarcina, 'novi europski imigranti više su nalik na investitore i spremni na promjene'. Njima je bitno da dobiju šansu za pokretanje karijere u globaliziranoj ekonomiji našeg vremena, ali s nadom da se neće suočavati, kao u Europi, s birokratskim i tehnokratskim pravilima, zabranama i sankcijama iza kojih se skriva, rekao bi Hans-Magnus Enzensberger, 'deficit demokracije'. 
 
Vizija novih imigranata
 
Novi imigranti koji napuštaju Europu izražavaju volju za integracijom u novu zajednicu, nadu 'da će im se pružiti vizija koja će ih potaknuti'. U nedavno izašlom, uvijek izvrsnom godišnjem časopisu Europski glasnik (br. 16/2011.), u dionici posvećenoj Europi na raskrižju, britanski sociolog Frank Furedi u tekstu 'Kraj Europe?' raspravlja o imigrantima u Europi za koje se smatra da ne pokazuju interes za integriranjem u europsko društvo. 'Ako postoji problem u današnjoj Europi, tvrdi Furedi, onda on ne leži u imigrantskim zajednicama, već prije u neuspjehu europskih društava da socijaliziraju i integriraju takve zajednice…stvarni se problem ne nalazi u separaciji imigranata nego u zbrci nastaloj zbog toga što domicilno društvo ne zna gdje bi se imigranti trebali integrirati'.
 
Stoga je pitanje projekta Europe istodobno i pitanje drugačijeg djelovanja u problematici imigranata, onih koji su došli i Europljana koji odlaze. Daleko smo od (kolonijalne) francuske politike asimilacije ili britanske politike afričke ličnosti/identiteta. Novi oblici transnacionalnih i transkontinentalnih migracijskih kretanja danas kreiraju i nove načine interkulturne komunikacije i dijaloga, potiču transformaciju kulturnih identiteta, donose nova iskustva i izazove, otvaraju nove razvojne mogućnosti. Osnovno je da se interkulturni dijalog ne svodi samo na dijalog između nacija (kao što je povremeno u praksi međunarodnih organizacija), te da se u raspravu o migracijskim fenomenima uvode svi relevantni aspekti: ekonomski, socijalni, politički, kulturni. Po odnosu prema imigrantima mjeri se otvorenost jednog društva, jedne zemlje. Poželimo Henryju Belleu da upozna i ovu drugu, otvorenu Hrvatsku. (Zarez)