Retrospektivna izložba fotografija Marina Topića u MUO

Ono što Marina Topića izdvaja od drugih fotografa, to je ljubav prema sažimanju, redukciji, ekstrahiranju svega bitnoga iz prizora koji se promatra. Stoga on vrlo često snima fragmente grada. Dovoljno je snimiti prozor, vrata ili dio fasade neke kuće, pa da se preko detalja stekne dojam o cjelini. Tu nećemo nalaziti iscrpne deskripcije vizualnih činjenica, potrebu da se motiv izloži u svoj svojoj dokumentarnoj dimenziji. Topić na fini način izvrće pojam dokumentarnosti zamjenjujući ga vrijednostima koje proizlaze iz potpuno subjektivne imaginacije svakoga promatrača.

Slika je prije predložak za priču, nego precizan dokument iz kojega je moguće rekonstruirati stvaran izgled snimljenoga motiva. 'Dogodi se jednostavno da u trenutku vidite neobičan odnos između nekakva kipa i fasade, ili kipa i ljudi', rekao je jednom Marin Topić objašnjavajući svoje motive za snimanje. 'Drugi puta uočite ljepotu svjetla, a ponekad detalj, granu drveta s lišćem koje kaplje. Impulsi zbog kojih se snima nisu uvijek jednaki, no osobno me najviše oduševljava i zaokuplja svjetlo, toplo i nisko, i njegovi kontrasti'.

Iako je izbor motiva koje je u svojoj višegodišnjoj praksi zahvaćao, birao i snimao, veoma velik, mogu se ipak izdvajati neki u kojima je Topić iskazao najveću osobnost, postao prepoznatljivim. Činjenica da cijeli život boravi u Osijeku, sigurno da je bila presudnom što je dijelove vlastitoga grada uzimao kao predložak. Zapravo, niti jedan drugi fotograf nije s takvom strašću uranjao u najskrivenije dijelova ovoga grada kao što je to činio Marin Topić. Iz tisuća fragmenata koje je vidio i kamerom zabilježio stvorio je fascinantnu sliku Osijeka. Međutim, Topićev Osijek nije onaj kojim su ga drugi majstori vidjeli i trajno memorirali svojom kamerom.


U tom bilježenju, zapisivanju svjetlom, ovaj fotograf pripovijeda vrlo osobnu, štoviše rekao bih intimnu priču. Poticaj mu je uvijek detalj, bilo da je riječ o dijelu neke kuće, dvorišta ili parka, bilo nagib i intenzitet svjetlosti koja pada na stvari koje nas okružuju. Taj se detalj nastoji zadržati, ali tako da se fiksira i emotivna dimenzija koju je fotograf imao pri presudnom trenutku izdvajanja tog fragmenta iz prostornoga totaliteta. Dajući izabranome motivu upečatljiv osobni emotivni biljeg, Topić nikada ne podliježe sentimentalnosti bez pokrića. On nipošto nije fotograf-dokumentarist, ali podjednako tako niti brbljavac koji sliku opterećuje viškom detalja bilo koje vrste. Osječke ulice, trgove, parkove, pojedinačne kuće i spomenike Marin Topić je snimao na potpuno nov i originalan način.

Ta se inovativnost prepoznavala koliko u izboru motiva, toliko u načinu kojim je on taj motiv vidio, točnije iz neznatno pomaknutog rakursa i reza, te količine i kvalitete svjetla upisanoga u motiv. Kada govori o svjetlu koje ga osobito zaokuplja, Topić ističe toplo i nisko svjetlo. Ono stvari čini mekšima, a zrak vidljivom supstancijom koja ispunja prostor. Tijekom proteklih tridesetak godina koliko je prisutan na sceni, Marin Topić je izgradio jasno prepoznatljivu osobnost. Njegove fotografije poznatih i manje poznatih ambijenata grada izmijenile su i našu percepciju Osijeka. iz teksta Zvonka Makovića
Cijeli tekst predgovora - ovdje

Dosadašnji bogati stvaralački opus Marina Topića predstavljen je na više od 100 skupnih i 20 samostalnih izložbi. Nagrađivan je sa 70-ak nagrada. Završio je Rolleyevu školu fotografije u Braunnschweigu. Godine 1987. proglašen je majstorom fotografije i primljen u ULUPUH, a 1991. primljen je i u ZUH sa statusom slobodnog umjetnika. Od 1994. član je HDLU Osijek. Sudjelovao je na više umjetničkih kolonija: Piran (1985), Merolino (1993), Virovi (1995), Zadar (1998).