izložba

Ivan Čižmek - Kasno je biti pesimist


vrijeme: 14.04.2010. - 05.05.2010.19,00
mjesto: Zagreb; Academia Moderna i Institut za suvremenu arhitekturu, Augusta Šenoe 11
organizator: Academia Moderna i Institut za suvremenu arhitekturu

U srijedu, 14. travnja, u 19 sati, u galeriji Academia Moderna, Zagreb otvara se izložba Ivana Čižmeka, pod nazivom 'Kasno je biti pesimist'. Radovi se mogu razgledati do 5. svibnja.

'Svatko ima svoje razloge. Čovjek proživljava krize. To je prirodno stanje čovjeka kojim pruža otpor udarcima i ružnim iznenađenjima, svakodnevno! Na čovjeka gledam kao i na ostala živa bića, koja nas okružuju. Svi imaju sposobnost prilagođavanju novim prilikama, kao i mi. Pa zato mislim: kad su živa bića preživjela ledeno doba, kad je stvoren čovjek, uvjeren sam da će preživjeti sve ono što nam danas priređuju političari imbecili. Zato mislim da ne treba biti pesimist.

Tko je taj što tako misli? Ja, iz anonimne gomile, u ime onih koji su bez nade. Jer nam se nada, s malo budućnosti, svakodnevno nudi. I sve tako obrnuto! Uz srdačne pozdrave tvoj I. Čižmek


Ivan Čižmek je rođen1937. u Zagrebu gdje je 1962. diplomirao arhitekturu. Te iste godine za antičasopis Gorgona crta svoj famozni 'Kotač mrtvačkih kola'. Premda značajan i pamćen najprije kao arhitekt i urbanist Čižmek je, po vokaciji, najizraženije ustrajni istraživač reda. Stoga on u svojim formativnim godinama sa predanošću dodiruje osobe, teme i istraživanja oko Gorgone i pokreta Novih tendencija, na čijem trećem zagrebačkom izdanju 1965. i sam zapaženo sudjeluje. I dok na njegovim upečatljivim 'Ispunama', izloženim na toj smotri, jasno uočavamo istraživanje granica vizualnog reda, sa gorgonaškim duhom prvenstveno, ili jedino, povezuje ga ona subverzivna suzdržanost što otkucava u djelovanju iz 'druge linije'.

Preokrenuta mrtvačka kola nisu, naime, više pritisnuta fizičkom smrtnošću, njihov kotač se ne okreće da bi dovršio pravocrtrnu temporalnu liniju nekog životnog puta. Ne putujući više nikamo, izmještena iz svoje funkcije, ova ista kola nam dopuštaju da se udubimo u centar neprekinute, vječno žive vrtnje vremenskog kotača, zidajući mislima i osjećajima svoju osobnu utvrdu nade.

I ništa više, kao što davne 1960. reče Piero Manzoni: 'Slika vrijedi jedino ukoliko jest, totalno jest: ne treba ništa reči, treba samo biti.' Nikola Polak

(I.P., 12.04.2010)