Vješto balansirajući između fikcije i dokumentirane povijesne zbilje, ovaj roman na virtuozan način spaja šest priča iz života ljudi čije je sudbine odredila i usmjerila glazba. U središtu autorove pažnje su kompleksni odnosi umjetnika i njihovih muza, a pored istinitih epizoda iz života velikana glazbe Ludwiga van Beethovena i Franza Liszta, naročito je interesantna vrlo intimna ispovijest Zdenke Papapndopulo, posljednje supruge hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula. Ove ljubavne priče vremenski udaljenih virtuoza do intimne boli, do krika trbuhozbornika razotkrivaju očaranost i zatočenost duha podložnom Erosu. Na taj način autor promišlja povijesnu i emocionalnu kontekstualnost razotkrivajući moć umjetnosti kao mjesta čežnje, propituje on pri tome smisao ikonografije muzeja sjećanja, ali i prostore u kojima likovi pronalaze sigurnost i ispunjenje. U ovom putovanju u tajnu glazbe spisateljski talent Dalibora Cikojevića prepoznaje se u tome da on ne istresa ljubavne riječi i fraze već prolazi cijelim svojim bićem kroz emociju svojih likova. On piše iznutra, iz suštine glazbe - o glazbi i strasti. Glazba kojom zrače rečenice prelazi dimenzije beskraja. Samo zbog toga, piše Cikojević, bio sam siguran da život nije tek prolazni, nestvarni san. U ovom nesvakidašnjem romanu saznat ćete ponešto i o striptizu, a čudnovata promenada odvest će vas na putovanje kroz vrijeme od 6. stoljeća prije Nove ere pa sve do današnjih dana. Kada na posljednjoj stranici knjige završe sve priče i prestanu riječi, sve ono neiskazano i nedorečeno možete čuti i osjetiti u glazbi na CD-u koji se nalazi na koricama romana. U autorovoj izvedbi možete poslušati skladbe o kojima se govori u romanu i tako doživjeti novu dimenziju pročitanog teksta.
(http://www.mvinfo.hr/)
Pijanist Dalibor Cikojević jedan je od najistaknutijih glazbenika svoje generacije u Hrvatskoj. On redovito nastupa u zemlji i inozemstvu, a pažnju glazbene javnosti posljednjih je godina naročito privukao izvedbama skladbi hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula za koje je višestruko nagrađivan. Njegov recital s antologijskim skladbama Borisa Papandopula, premijerno izveden na Dubrovačkim ljetnim igrama 2004. godine, dobio je nagradu Hrvatskog društva glazbenih umjetnika „Milka Trnina“ za posebno umjetničko ostvarenje, a disk ploča na kojoj uz Zagrebačku filharmoniju izvodi Papandopulov 3. klavirski koncert, dobila je diskografsku nagradu „Porin“ za najbolji album klasične glazbe 2008. godine.
Dalibor Cikojević glazbenu je naobrazbu započeo je sa sedam godina u Splitu gdje je maturirao i završio srednju glazbenu školu u razredu Jelke Bakašun. Nakon toga odlazi u Beč gdje studira na Visokoj glazbenoj školi u razredu Alexandera Jennera kod kojega je i magistrirao. Njegovom daljnjem umjetničkom sazrijevanju pridonijelo je usavršavanje kod Olega Maisenberga i Carmen Graf Adnet.
Od rane mladosti nazočan je na glazbenoj sceni te nastupa na raznim domaćim i inozemnim festivalima kao što su Splitsko i Zagrebačko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, Osorske glazbene večeri, Raba Musikfestival, George Enescu Festival i Wiener Festwochen. Pod ravnanjem dirigenata Pavla Dešpalja, Nikše Bareze, Petera Burwika, Georga Schmöhea te Ive Lipanovića imao je zapažene nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, orkestrom HNK-a u Splitu te s Wiener Ensemble des 20. Jhr. Na području komorne glazbe surađivao je sa Zagrebačkim solistima, Gudačkim kvartetom Sebastian i nizom uglednih glazbenika iz zagrebačkog i bečkog glazbenog života. Njegov koncertni repertoar širokog je raspona i seže od baroka sve do suvremenih djela 21. stoljeća.
Dalibor Cikojević je dugi niz godina djelovao kao glazbeni pedagog u Austriji, između ostalog i na Universität für Musik u Beču, a sada je izvanredni profesor i prodekan za međunarodnu suradnju na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu. Bavi se i spisateljskim radom i objavio je dva romana: “Ostavština posljednjeg skladatelja” (Ljevak 2003.), “Violina” (Teovizija 2006.) te Virtuozi, muze i striptiz (Leykam 2010.)
