Marianne Faithfull u Lisinskom

MARIANNE FAITHFULL
HUDSON SHAD QUARTET
SIMFONIJSKI ORKESTAR HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE
MLADEN TARBUK, DIRIGENT


Program
 
Srđan Dedić
Beat On, za orkestar


Aaron Copland
El salón México, za orkestar

* * *

Kurt Weill
Sedam smrtnih grijeha, balet s pjevanjem s prologom, sedam slika i epilogom
Prolog: Andante sostenuto
Lijenost: Allegro vivace
Oholost: Allegretto, quasi andantino
Srditost: Molto agitato
Proždrljivost: Largo
Bludnost: Moderato
Lakomost: Allegro giusto
Zavist: Allegro non troppo - Alla marcia, un poco tenuto
Epilog: Andante sostenuto

 
Tijekom svoje dugogodišnje i istaknute karijere Marianne Faithfull profilirala se kao jedna od najoriginalnijih kantautorica svoje zemlje; krajnje nesentimentalna, no ipak delikatna, posjeduje rijetku sposobnost preobrazbe svakog stiha u nešto neodoljivo i izrazito osobno, i to ne samo u svojim pjesmama – pravi je majstor u umijeću pronalaženja sebe u riječima i glazbi drugih autora. Dok se većina umjetnika definira već u svojim ranim godinama, M. Faithfull nastavila je razvijati svoj vlastiti izričaj: onkraj suvremenika, u stalnoj potrazi za novim kreativnim područjima, u uvijek pozitivnom procesu samopotvrđivanja. Priča njezina života je dobro dokumentirana, već i u njezinoj zabavnoj i pronicljivoj autobiografiji Faithfull (1994.). Rođena u prosincu 1946. u Hampsteadu, karijeru princeze pokreta Swinging London počela je prvom pjesmom koju su zajedno napisali Mick Jagger i Keith Richards – As Tears Go By. Uslijedilo je pet albuma, istovremeno uz građenje glumačke karijere, kako na filmu Girl On a Motorcycle (1968.), tako i u kazalištu u Čehovljevim Trima sestrama (1967.), te u Hamletu (1969.). Do kraja šezdesetih godina, osobni problemi i ovisnost o drogama, privremeno su zaustavili njezin umjetnički napredak.

Sredinom sedamdesetih ponovno se okušala u glazbi objavivši country album Dreamin' My Dreams (1976.), no tek se 1979., s iznenađujuće inovativnim albumom Broken English konačno vratila na scenu. Daljnja istraživanja novog vala uslijedila su s izdanjima Dangerous Acquaintances (1981.) i A Child's Adventure (1983.), no unatoč novom kreativnom zamahu, pjevačica se još uvijek nije u potpunosti bila oslobodila ovisnosti koja ju je uništavala tijekom šezdesetih. Izražavajući tugu obojenu optimizmom te očaj ublažen humorom, Marianne Faithfull se konačno, riješena ovisnosti, vratila zbirkom klasičnih pop, blues i umjetničkih pjesama na hvaljenom albumu Strange Weather (1987.). Uslijedila je i retrospektiva Blazing Away, zabilježena na CD-u i VHS-u 1990., koja jasno pokazuje zašto je M. Faithfull postala jednom od najtraženijih koncertnih umjetnica u posljednjih trideset godina.

Nove smjernice očitovale su se na albumu Secret Life (1995.), nastalom u suradnji s talijanskim skladateljem Angelom Badalementijem, te u istraživanju ostvarenja Kurta Weilla i Bertolda Brechta počevši 1991. s izvedbom Opere za tri groša u Gate Theatre u Dublinu, preko albuma 20th Century Blues (1996.) do zaključka s važnom snimkom baleta s pjevanjem – Sedam smrtnih grijeha (1998.). Marianne Faithfull vratila se svojoj matičnoj glazbenoj karijeri objavljivanjem jednog od najhvaljenijih albuma – Vagabond Ways 1999. S novim tisućljećem, vratila se i glumi u filmovima Intimacy (2001.) i Marie Antoinette (2006.), te ulogom u Irina Palm (2006.) za koju ju je Europska filmska akademija nominirala za najbolju glumicu. Slijedila su još dva hvaljena albuma, utemeljena na suradnjama s drugim umjetnicima, koja su je vratila na rock idiom – Kissin' time (2002.) ostvaren uz Billya Corgana, Becka, Pulp i Blur, te Before the Poison (2004.) na kojoj su joj suradnici bili PJ Harvey, Nick Cave, Damon Albarn i Jon Brian. Vratila se i na kazališnu scenu u faustijanskom mjuziklu The Black Rider (2004.) starog joj prijatelja Toma Waitsa i Williama Burroughsa. Zdravstveni problemi privremeno su je udaljili iz javnog života, no 2007. je provela na svjetskoj turneji, objavivši i drugi svezak memoara u kojima detaljnije iznosi osobnu stranu svojeg života pod naslovom Memoires, Dreams and Reflections.  

Gotovo sve snimke nastupa Marianne Faithfull uživo rijekom šezdesetih sačuvane su u arhivima BBC-a; kolekciju s 20 točaka pod nazivom Marianne Faithfull Live at BBC objavila je etiketa koja ju je i proslavila – Decca Classics, 2008. godine, što uključuje njezine rane hitove i niz manje poznatih snimki, uz pratnju Orkestra Mikea Leandera i gitarista Jona Marka. Album Easy Come, Easy Go, također objavljen 2008., sniman je tijekom dva tjedna u povijesnim Sear Sound Studios u New Yorku, a sadrži interpretacije pjesama umjetnika poput Bille Holiday, Merlea Haggarda, Bessie Smith, Morrisseya i Dolly Parton.

Nakon snimke Weillovih Sedam smrtnih grijeha, Marianne Faithfull je kao solistica nastavila izvoditi taj balet s pjevanjem koji su Kurt Weill i Bertold Brecht stvorili tijekom njihova izgnanstva iz nacističke Njemačke s ciljem razotkrivanja iskušenja i lažnih mitova srednje društvene klase. Marianne Faithfull dostojanstveno pokazuje aktualnost Brechtovih tema i tijekom našega vremena, čuvajući način njegova prezentiranja suvremenog društva. Bliskost s kazalištem i dramom, omogućuju joj vladanje scenom i predstavljanje trenutaka istinske i duboke dramatičnosti, i to zahvaljujući svojoj teatralnoj no jasnoj gestikulaciji, upadanju u konačni zanos tipičan za najveće tumače opere. Projekt Sedam smrtnih grijeha predstavljan je tijekom proteklih nekoliko godina u nizu opernih kuća uz cijenjene orkestre poput Simfonijskog orkestra Austrijskog radija iz Beča pod ravnanjem Dennisa Russella Daviesa i Orkestra akademije Santa Cecilia iz Rima pod vodstvom Inga Metzmachera, među ostalima.


Hudson Shad američka je pjevačka skupina nastala po uzoru na njemački muški ansambl Comedian Harmonists osnovan 1929. u doba procvata kabaretske scene, u gradu koji je bio rasadištem talenata te tradicije - Berlinu. Comedian Harmonists djelovali su do 1935. kada su, zbog nacističkog progona triju članova Židova, bili prisiljeni na raspuštanje. Nakon debija u Njemačkoj u ljeto 1995., list Der Stern je članove Hudson Shad grupe pozdravio kao prave nasljednike grupe Comedian Harmonists. Ta reputacija ih još prati, uz izvanredan entuzijazam  i dobrodošlicu gdje god se pojave; koncerti u prestižnim dvoranama kao što su Theater des Westens i Komische Oper u Berlinu, Prinzregenten Theater u Münchenu i Gewandhaus u Leipzigu, redovito su im rasprodani. Njihova svestranost dopušta im i nastupe u klasičnom okružju Opere Semper u Dresdenu te u najvećem revijskom kazalištu u Njemačkoj, berlinskom Friedrichstadtpalast na stotu godišnjicu rođenja Marlene Dietrich. Ono po čemu se Hudson Shad razlikuje od ostalih ansambala istog žanra jest glazbeni profesionalizam. Iako izvode repertoar sastava Comedian Harmonists u izvornim aranžmanima, stvaraju vlastitu sliku umjesto da se ograničavaju na oponašanje. Elegantni, ali duhovit i sugestivan način s kojim se predstavljaju, čini ih jedinstvenima, na nerijetko oduševljenje publike. Osim repertoara Comedian Harmonists, izvode i američke hitove dvadesetih godina prošlog stoljeća, primjerice sastava The Revelers, The Mills Brothers ili Orkestra Paula Whitemana. Tu su i evergreeni tridesetih, četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina; Stardust, Summerwind, Speak Low i Volare samo su neki. Uz popularnu glazbu, članovi sastava pjevaju i klasični Lied uz orkestralnu pratnju, što im je omogućilo sudjelovanje na proslavi 200. obljetnice rođenja Franza Schuberta uz Njujoršku filharmoniju kao i poziv za nastup na ekonomskom summitu grupe G-8 u Kölnu 1999.

Članovi Hudson Shad ansambla širom svijeta poznati su i po tumačenju Obitelji u pjevanom baletu Sedam smrtnih grijeha Kurta Weilla, što su izvodili uz niz orkestara i dirigenata, primjerice Njujoršku filharmoniju i Kurta Masura, Simfonijski orkestar San Francisca i Michaela Tilsona Thomasa, Simfonijski orkestar Austrijskog radija iz Beča i Dennisa Russela Daviesa, Filharmoniju iz Los Angelesa i Zubina Mehtu, Simfonijski orkestar iz Montreala i Charlesa Dutoita, te niz drugih, kao i uz istaknute pjevačice – Ute Lemper, Marianne Faithfull, Juliu Migenes, Sheri Greenawald i Angelinu Reaux - u ulozi Anne. Djelo su dva puta zabilježili na nosaču zvuka: za Teldec uz Njujoršku filharmoniju i za EMI uz Simfonijski orkestar Austrijskog radija iz Beča i Marianne Faithfull. Godine 1998. nastupili su i u Weillovoj operi Uspon i pad grada Mahagonija na Salcburškom festivalu, a 2000. svoj su repertoar proširili solističkim debijem na koncertu posvećenom upravo Kurtu Weillu u Njemačkoj operi u Berlinu na kojem su izvodili njegovu glazbu pisanu za brodvejske predstave. Iste godine, i potom 2001., pojavili su se i na festivalima u Ravenni, odnosno Macerati gdje su premijerno izveli potpunu scensku verziju kantate Der Lingbergflug kao i Sedam smrtnih grijeha u režiji Huga de Ane. U jesen 2002. su pak predstavili svoj novi projekt nazvan Cowboys of Opera koji isprepliće kaubojski folklor, filmsku glazbu i razne country hitove iz proteklih desetljeća. Jedan od novijih projekata im je božićni program koji uključuje vokalnu verziju baleta Ščelkunčik Spikea Jonesa i baletne plesače.   

U Zagrebu nastupaju kao kvartet u sastavu: Peter Becker, bas-bariton; Eric Edlund, bariton; Mark Wilfred Bleeke, tenor i Wilbur Pauley, bas.


Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije osnovan je četiri godine nakon početka emitiranja tadašnjega Radio-Zagreba. Godine 1951. utemeljen je Komorni orkestar Radio-Zagreba koji je u domovini i u inozemstvu stjecao ugled pod vodstvom svojeg prvog dirigenta Antonija Janigra (nakon njega vodili su ga Stjepan Šulek i Pavle Dešpalj). Orkestar se postupno povećavao do simfonijskoga orkestra; od godine 1957. počinje djelovati pod imenom Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb, od 1975. do 1990. naziv mu je Zagrebački simfoničari RTZ-a, a od 1991. nosi današnji naslov. Na čelu toga orkestra stajali su mnogi ugledni dirigenti: Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević i Nikša Bareza. Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je taj ansambl surađivao bili su i Lovro pl. Matačić, Igor Markevič, Franz Konwitschny, Claudio Abbado, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Stjepan Šulek, Arnold Katz, Krzysztof Penderecki, Antonio Janigro, André Navarra, Leonid Kogan, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Ruža Pospiš-Baldani, Dunja Vejzović, Dubravka Tomšič–Srebotnjak, Rudolf Klepač, Ivo Pogorelić, Mstislav Rostropovič, Maksim Fedotov, Edita Gruberova, José Carreras, Ruggero Raimondi, Barbara Hendricks, Luciano Pavarotti i dr. Uz redovitu koncertnu djelatnost u Zagrebu te obvezu redovitog sudjelovanja u radijskom i televizijskom programu, Orkestar gostuje diljem domovine i u inozemstvu. Na tim je gostovanjima doživio sveopća priznanja te postao zaslužnim promicateljem hrvatske kulture u svijetu. Početkom Domovinskog rata glazbenici Simfonijskog orkestra HRT–a, služeći domovini, održali su desetke koncerata na bojišnicama, od Pakraca, Lipika, Đakova, Gospića, Vinkovaca i Bošnjaka do Šibenika, Zadra, Karlovca, pa i Sarajeva. Uz klasični i suvremeni repertoar, koji izvodi na koncertima, uz snimanja za potrebe Hrvatske radiotelevizije i diskografskih tvrtki, Orkestar se skrbi i za hrvatsku glazbenu baštinu i suvremeno hrvatsko stvaralaštvo. U njegovu diskografskom opusu ističu se autorski albumi hrvatskih skladatelja Stjepana Šuleka, Milka Kelemena i Mira Belamarića, serija od pet CD-a posvećenih šef-dirigentima Orkestra, Alpska simfonija Richarda Straussa te album s djelima talijanskog skladatelja Gina Marinuzzija starijeg (obje posljednje pod ravnanjem sadašnjega šef-dirigenta Nikše Bareze).


Prvi dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, Mladen Tarbuk (1962.) diplomirao je kompoziciju (S. Horvat) i dirigiranje (I. Gjadrov) u Zagrebu i u Grazu (M. Horvat), a zatim se usavršavao u Beču (Friedrich Cerha, Uroš Lajovic). Autor je opsežnog i razgranatog opusa u kojem se nalaze orkestralna, koncertantna, vokalno-instrumentalna, komorna i solistička djela. Njegove partiture pokazuju zanimljivu dvojnost: s jedne strane čvrsta unutarnja struktura, postojana i solidna arhitektonika te znalačka uporaba izvoditeljskih snaga, a s druge pak strane snažni izvanglazbeni poticaji koji se odražavaju u količini zvuka, bojama kao i tretiranju nerijetko nekonvencionalnih zvukovnih izvora. Zbog toga je osobito bio zapažen njegov rad na komornim oblicima glazbenog kazališta. Dobitnik je prvih nagrada na 22. međunarodnome natječaju za zbornu skladbu Tolosa 93. i Dr. Ernst Vogel u Stockerauu (1993.), nagrada Stjepan Šulek (1994.) i Josip Štolcer Slavenski (2002.) te diskografske nagrade Porin (2000.). Skladbe su mu se izvodile na mnogim uglednim festivalima suvremene glazbe (Gaudeamus, Amsterdam, Wien Modern, Trieste prima, Muzički biennale Zagreb, Svjetski glazbeni dani, Manchester, 1998.) te su snimane (ÖRF, RAI, NR, BBC i HRT) i tiskane u domovini i u SAD-u (kod tvrtke Honey & Rock). Osobitu pažnju posvećuje hrvatskoj glazbenoj baštini pa je tako intervenirao na drugom činu Papandopulove Sunčanice, Zajčevoj operi Nikola Šubić Zrinjski, Glasovirskom koncertu Dore Pejačević te na Večeri V. Lisinskog. Svoju dirigentsku djelatnost proteže i na operu i na koncertni podij. Za interpretaciju Janáčekove Sinfoniette osvojio je posebnu nagradu na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Smetana-Dvořák-Janáček, a dobitnik je i počasne diplome na Međunarodnom natjecanju Carlo Zecchi. Odlikuje se promišljenim tumačenjima djela standardnog repertoara, a osobito njeguje suvremenu glazbu, pa je, primjerice, dirigirao praizvedbom Schwertsikove opere Café Museum. Ravnao je mnogim uglednim orkestrima, poput Državne filharmonije iz Hallea, Orkestrom Državne opere iz Praga ili Simfonijskim orkestrom iz Graza te je gostovao u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Mađarskoj, Češkoj, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, Rusiji te Meksiku i Kanadi. Od godine 1993. do 2000. vodio je Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske koji se pod njegovim ravnanjem razvio u jedinstven sastav u ovom dijelu Europe, i za koji je, upravo na njegov poticaj naručen, praizveden i snimljen niz novih skladba domaćih autora. Od 1992. stalni je gost-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, a od 2000. i njegov prvi dirigent. S tim je orkestrom snimio niz djela hrvatske glazbene baštine (Pejačević, Bersa, Slavenski, Papandopulo) te suvremenih hrvatskih stvaratelja. Orkestrom je ravnao na mnogim važnim gostovanjima (München, Ljubljana, Segedin, Novi Sad itd.), a redovito nastupa i u sklopu njegovih koncertnih sezona. Bavi se i pedagoškim radom: docent je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 2002. do 2005. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.