izložba

Daniela Pal Bučan: 'Vježbe'


vrijeme: 14.05.2009. - 20.06.2009.
mjesto: Zagreb; Galerija Porezne uprave Zagreb, Avenija Dubrovnik 32

U galeriji Porezne uprave Zagreb, u četvrtak, 14. svibnja, otvara se izložba akademske slikarica Daniele Pal Bučan, pod nazivom 'Vježbe'. Izložba ostaje otvorena do 20. lipnja 2009.

'U nazivlju glazbenih oblika etide označavaju djela koja razrađuju tehničke aspekte muziciranja na pojedinim instrumentima ili pak djela koja tematiziraju konstitutivne idiome muzičkog izričaja. Etide – ili vježbe – redovito tvore zvučeće oblike unutar kojih prevladava načelo dominacije osobitoga muzičko-tehničkog problema. Okupljene najčešće u ciklična, višestavačna djela, one su zbirke koje, segmentirajući pojedine aspekte muzičkog jezika odnosno glazbenoga govora, predstavljaju svrhovite oblike s jasno određenim praktičnim ishodima za cilj.

Nazivajući slike koje su pred nama vježbama, Daniela Pal Bučan naznačuje njihove glavne značajke: cikličnost i razradu slikarskih vježbi, vježbi koje tematiziraju neke tehničke aspekte slikarskog procesa i određene izražajne elemente likovnog oblikovanja. O kojim je čimbenicima odnosno postupcima tu riječ? Instrumentarij kojim su izvedene slike uključuje spužvasti slikarski valjak i akrilnu boju. Boja je polagana na platno repetitivnim sekvencijama proizašlim iz karaktera sredstva – okretaja valjka. Upijajući spužvasti valjak utiskivanjem je zaprimao boju s palete, a zatim ju je višekratnim rotiranjem otpuštao na slikarsku podlogu, ostavljajući trag u rasponu od intenzivnog do posve blijedog.


Postupak se može ponavljati vertikalnom i horizontalnom montažom, superponiranjem i jukstaponiranjem elemenata forme. Rezultat su gušći ili rjeđi slojevi raznolikih patterna, uzoraka koji svojim karakterom podsjećaju na tekstilni dizajn, odnosno koji prizivaju moguće asocijacije na kaleidoskopske slike. Poput glazbenih etida, i Danieline likovne etide obiluju raznolikošću rješenjâ unutar jednostavnih i preglednih tipoloških obrazaca. Izabravši neka od temeljnih estetskih načela izgradnje djela – načela repeticije i dominacije – Daniela likovni interes usmjerava prema kombinatorici tehničkih i oblikovnih čimbenika djela.

Tematizirajući pojedine značajke navedenih kategorija, ona svakoj slici daruje specifičan nazivnik, čineći je osebujnim i profiliranim stupnjem u gradaciji izražajne ljestvice. Najosebujniji aspekt Danielinih likovnih vježbi predstavlja rad bojom. Elementarni ritmički sljedovi i jednostavna kompozicijska rješenja nadograđeni su složenim studijama suzvučja različitih boja i njihovim harmoniziranjem u skladne modulacije unutar kolorističkih tonaliteta. Rafinirano određivanje valera boje i njihova raspodjela unutar plohe u svrhu naglašavanja osebujne dinamike svojstvene pojedinim bojama, svjedoče o svjesnoj izgradnji slike kao dinamičke cjeline unutar koje se pojedini dijelovi (pojedine boje) odnose prema cjelini (koloristički akord ili likovni tonalitet) na transparentan i prebrojiv način.

Ono što te vježbe uzdiže do razine uzornoga likovnog ostvarenja nasuprot pukoj formalnoj vježbi jest višeznačnost realizirane slike. Zasebni dijelovi ulažu se u cjelinu slike na način koji pobuđuje sugestiju osobite prostornosti unutar djela, čime se gubi pejorativan prizvuk pojmova kao što su dekorativno i ornamentalno. Ornamentiranje površine nije samo sebi svrhom, već se – poput muzičkog ornamentiranja – javlja u svrhu artikulacije likovne fraze, a ona se (likovna fraza) pre¬poznaje kao višeznačna pojava koja nema samo površinsku vrijednost, već sudjeluje u izgradnji prostorne strukture djela. Konačno, višeznačnost proizlazi i iz asocijativne nadogradnje koju Danieline slike sugeriraju.

Vratimo se na prispodobu kaleidoskopa kao vizualnog i pojmovnog oslonca likovnog imaginiranja. Sam pojam složenica je od grčkih riječi kalos (lijep), eidos (slika, lik) i skopeo (gledam, vidim, motrim). Ti nas pojmovi dovode u susjedstvo onih odrednica koje slikarstvo tumače kao lijepu umjetnost, disciplinu koja baštini ideju umjetnički lijepog, danas relativiziranu, gotovo prezrenu vrijednost. Ta pojmovna trijada apostrofira i umijeće koje uvjetuje status umjetničkog djela kao povlaštenog izričaja – umijeće komunikacije, kulturu saobraćanja i pobuđivanja, ponekad i zavođenja. Scopos je ujedno riječ koja je u starogrčkom označavala stražara – onog koji motri, koji motri s povišena i izolirana mjesta. Povlašten položaj motritelja, onog koji motreći sudjeluje u prizoru sagledavajući ga i interpretirajući istodobno, položaj je koji i likovno djelo – povratno – određuje kao komunikacijsku tvorbu, kao povlašten izraz. Stoga, poput onih primjera glazbenih etida koje uz svoju primijenjenu svrhovitost posjeduju i umjetničku nadogradnju, i Danieline slikarske etide baštine one vrline što likovnu vježbu uzdižu do statusa Djela.' Jagor Bučan

Katalog


(I.P., 13.05.2009)